Sve miriše na novu 2018. godinu. Hladno je, uveče na ulicama nema nigdje nikog, tek poneki užurbani prolaznik. Istina, grad još nije „odjenut u novogodišnje ruho”. Iskreno se nadam da će biti okačeni novi ukrasi, jer bi oni stari, udruženi sa zakrpljenim ulicama na kojima, kao zlatan zub, štrči novo parče asfalta, asocirali na siromaštvo, rezignaciju, na Disa iz pjesme „Ne marim da pijem“:
Istinit događaj vezan za jednu malu, brodsku, grčku ikonu koja je bila iznad timuna. Vezano za Svetoga Nikolu a posvećeno kolegama iz makine. Smrtni ko i mi, grešni često puta ko i svi drugi ali kad zatreba, oni su tu. Prave čudesa.Dunkve, gospari makinisti, da vam bude chiaro. Nikad nisam govori " oni dole ".Storija i za Sveca a i za vas.
Dolazak po ničemu neobičan ni težak. Vedra je bila noć. Niti brodova niti ribara okolo. Skoro da se reče da je bilo školski.
Svaki prilaz luci kad se dolazi prvi put ima dvije različite dimenzije. Noćna je uvijek zahtijevnija I teža. Ulaz, na svoj način podsjetio na ulaz u Boku mada je znatno uži. Taman pred jednim vrlo jakim zavojem svi se trgosmo. Niz pljuskova ispred broda jako blizu. Jedan ne nestane pa dva tri za njim zabijeli crnu morsku površinu. Nisu bili delfini u igri.
Zemlja Svetog Patrika-zemlja djeteline . Svaki put kad čujem pjesmu It's a long way to Tipperary ili kad vidim djetelinu padne mi na um Irska.
Piše: Capt. Marijan - Maro Brajac
Irska, lijepa zemlja, zemlja onog svježeg, lijepog irskog – zelenog. Ima već poodavno otkako sam bio tamo. Bilo je to sada već davne 1998. Iskrcaj drva u Dublinu, dug dobrih desetak dana.
Jednog dana, za vrijeme rutinske posjete brodu, agent me iznenada upitao što mislim o Irskoj.
Odgovorio sam mu onako kako sam iskreno mislio: - Reklame za Coca Colu praktično kao i da ne postoje, po pravilu su nekako van oka. Veliki ogromni bilibordi sa reklamama za Whisky, udaraju u oko gdje god se okreneš.
Uđeš u bilo koji pub, vide da si stranac, zapitkuju odakle si, a u međuvremenu već je jedan pint ispred tebe. Ljudi - prijateljski nastrojeni i gostoljubivi. Maknem se na ulicu, čekam da se upali zeleno na semaforu, a moji Irci gaze kroz crveno, pri tom ne vode nimalo računa o autima. Rekoše mi - pa ne vozimo mi, neka paze ovi što voze!
Staro, mlado, muško, žensko, maltene svak puši, a nerijetko i pljune na put. Bez priča o pristojnosti i nepristojnosti, onako, normalni ljudi svuda.
Agent se nasmijao grohotom i rekao da je moja ocjena njegove zemlje nešto što dosad nikad nije čuo i - da mu se dopada.
Stvari su se dosta izmijenile danas, kako čujem. Irska je danas zemlja u krizi kao maltene svaka druga zemlja, osim Kine i Australije i, možda, Njemačke.
Negdje iza moga isplovljenja, odjednom, postala je vrlo aktuelna priča o nekoj curi imenom Monika, nekom predsjedniku, nekakvom pušenju itd... itd.
Ne znam da li zbog toga ili zato što je Irska navodno veliki američki prijatelj, uglavnom, danas biti u Irskoj na ulici sa cigaretom znači biti izložen riziku izuzetno velikih, da ne kažem drakonskih, novčanih kazni.
Dok je mene i meni sličnih, tvornice cigareta nemaju straha za opstanak.
S druge strane, konzumenti duhanskih prerađevina nisu više dobro došli. Službeno, to je radi ekologije. Koliko zagađenu hranu jedemo - to nije važno... nego opet mi pokatkad zazvoni u glavi da Monika nije baš tu savim bez svoga dijela -
pa je priču trebalo okrenuti.
Uvjeren sam još uvijek da je Irska i dalje lijepa zemlja. Uvjeren sam da su Irci i dalje, u suštini, ostali prijatni ljudi.
Djetelina. Djetelinu sa 4 lista nisam tražio u đardinu. Mislim da bi jutros bilo i zaludu. Kiša ljušti stalno.U Herceg Novom je bilo i velikog grada jutros. Sve nekako sivo i otužno.
Kad god vidim djetelinu uvijek mi Irska padne na um. Lijepa ta Irska, Zemlja Svetog Patricka, kako je još zovu. U Irskoj nema zmija, uopće. Sveti Patrick ih je prokleo i otjerao. Tako legenda kaže.
Veliki izlazak na more
Volim da dođem na Cetinje, iako taj grad od kako su umrli moj gospodstveni stic pop Petar i gostoljubiva strina Smiljka i moja braća od strica Bato i Boro, za mene nikad ne može da bude kao što je bio, bez obzira što se, u svemu, mogu pouzdati u svoje bratance i bratanične.
Prodje i ovaj Halloowen ....................
I ranije je bilo proslava na našim prostorima Hallovena ali se nekako na njih nijesam obazirao. Bilo je to ono kao simpaticno američko burgijanje tikvi od kojih smo mi pravili i sada pravimo pite. Pekli smo ih u pekarama, kuvali, jeli a nekim vrstama hranili stoku. I usputno smo gledali horor filmove koji su se obično poklapali sa proslavom istog.
Mislim, ono iz idilične proslave tipa slatkiši, djeca, komšiluk I onda nekom odsijeku glavu. Često motornom testerom ili sjekirom.
Piše: Labud N. Lončar
Razlog što mi je ove godine Hallowen ostao upečatljiv jesu djeca. Naša. Komšijska, prijateljska. I pomodarstvo koje nas polako obilježava. Malograđanština. I činjenica da nam je sve tuđe slađe od našeg. Nekako smo iz godine u godinu prestali biti svoji i počeli smo preuzimati strane riječi, strane običaje, strani način života.Oblačimo svoju djecu i unuke u đavolje kostime a pomamljene bakice obavezno pored đavoljih rogova zakače i rep. Da mahnu.
Zaboravismo svoje običaje, priče, legende. Gledajući “preko plota”u tuđu šerpu i tuđ novčanik.
I nekako sve tudje slađe.
*
Irac Jack lagano ispliva iz legende, a nije mu kažu kad je došlo vrijeme bio dozvoljen ulaz u Raj,a ipak nam postade uzor te počesmo slaviti Hallowen i dubiti tikve.
Naše tikve.
Tvrde tikve.
Tikve ne znaju porijeklo “praznika” niti šta slave. Te tako postadosmo I Kelti koji su slavili Boga sunca i Gospodara smrti. Ma, vazda nam je falilo “Gospodar” I teško je objasniti potrebu za tim. Otuda opstaju mnogi gospodari..
I tikve.
*
Svesno ili nesvesno zaboravljamo osnov društava a to je zdrava porodica i dozvoljavmo da nam drugi prave idiličnu sliku porodice te samim tim i uvode neki novi običaj da prava porodica dubi tikve i prosi bombone.
A u tome im pomažu vaspitno- obrazovne ustanove.
Od vrtića, kojih ima I onako malo, pa nadalje..
Takođe zaboravljamo svoje korijene i vrijednosti. Zaboravljamo Krsnu slavu, Zadušnice, Sve svete, Dušni dan, Bajram i sl..
Zaboravljamo koliko nas i suprotnosti mogu zbližiti i koliko znači kad komšija pravoslavac pođe kod katolika ili muslimana na njegov praznik, naravno i obratno.
A time se Bar prepoznavao od davnina.
Na Hallowen ne ide komšija kod komšije da mu sa porodicom čestita.
Na Hallowen vodi svoju unučad sa ispruženom rukom..
I onda se čudimo...
*
Kad već spomenuh vrtiće i djecu a vezano za početak ovog halovenisanja ili hajvanisanja a to je da su razlog djeca čitave ove priče i kobajagi mudrovanja da ispričam ono što me zamislilo.
I zašto vam pričam ovu jutarnju priču..
Kao i svake godine i ove godine slavili smo Slavu. Svetu Petku! I pored mnogih uvaženih gostiju, komšija i prijatelja moji omiljeni gosti su djeca.
Ove godine bio je takav sklop okolnosti da niko od moje djece nije mogao doći na slavu..
Ali jesu komšijska i prijatelja djeca! Puna kuća djece! Veseli glasovi, žamor i galama.
Moja “drugarica” Itana a unuka mog komšije Josipa gleda na zidu Ikonu.
Povuče me za rukav i upita:
- Ko je ovo? Jeli se ona ovo obukla za Hallowen???
Neću govoriti koliko sam se iznenadio.
Rijetko kad ostanem bez teksta. Ali tad jesam..
Ne umijem ni objasnit šta mi je sve u milionitom dijelu sekunde prošlo kroz glavu..
Samo je zagrlih I pomilovah po glavi..
Bože, kako nam to uče djecu?
*
Svako ima pravo na svoje mišljenje I da slavi Ono ili Onog! I ja iskreno ne želim da utičem na bilo koga da ne slavi ono što slavi ili da tjeram nekoga da slavi ono što ne slavi.
Ovo je samo jutarnja komšijska priča, da ne kažem jadikovka uz kafu sa gorkim ukusom saznanja da smo putem pomodarstva zaboravili svoje korijene.
I tikve..
A nije da nemamo tikvi!
I tikvana!
Kad se priča o pojednim jezicima ljudi reagiraju na razne načine. Ja recimo volim francuski za koga je jedan moj prijatelj rekao da mu francuski izgleda kao “ lita “. O ukusima se ne može raspravljati.
Piše: Capt. Marijan Brajac
Dok mi je cetinjski dijalekt i govor jako simpatičan a flamanski mi je kako volim reći poput gorke čokolade sa dodatkom naranče, taj pak jezik nikad nikad nisam volio. Tjera te da osjetiš nekakvu hladnoću. Želiš da ga što prije prestaneš slušati.
***
U Rijeci se toga lijepog dana ništa osim njega nije posebno desilo. Lijep dan, nije bilo šteta na rukovanju sa teretom i mi smo se spremali za Havanu. Dobro vrijeme, možeš i uveče izići vani, pojesti nešto, telefonirati kući. Sve je bilo jednostavno na mjeru,dobro i normalno.
***
Drugovi, znate, bez uvrede, vi ipak ne znate ni ruski ni španjolski. Ja cu ga naučiti do Havane. Sve sto vam bude trebalo možete me kasnije slobodno pitati. Živorad je bio odnekuda sa samog juga Srbije. Na brodu je bio radio oficir. Slovio je kao velika simpatična pričalica i čovjek koji svakom loncu mora biti “ začin “.
Nakon dva tri dana, svaki put za stolom bi kazao a da ga nitko ništa ne pita: Danas sam savladao već sedamnaestu lekciju. Ide mi dobro. Zatim bi se obratio barbi kako u Havani njega svi možemo zvati da nam bude prevodilac.
Dan prije dolaska u Havanu Živorad nas svečano obavijesti da je savladao tečaj uspješno i da odlično govori španski. Opet nam se ponudio da prevodi što god treba.
***
Pratico, stari pilot nije bio mnogo vičan engleskom ali znao je dobro dubine. Nekako nas je ugurao na zakrčeno sidrište Havane. Regla, tako se zove, puna je brodova kao šipak.
Bolesnu ženu jednog oficira odmah smo spedili u ošpedo . Nešto se bilo prozlilo. Sreća je bila da smo je mogli povesti u bolnicu: krvarenja nisu niti malo bezazlene stvari. Svi smo zadovoljni. Žile, priča kako nikad nije tako brzo kucao Morze. Malo ko bi mu bio ravan. Dok mi to objašnjava dodaje kako je svijestan da su vijesti važne. Podešava novi, veliki, dobre marke tranzistorski radio prijemnik kupljen u Ceuti kad smo uzimali gorivo. Sada ćemo moći da slušamo dnevnik i na Zagreb i Beograd. Evo upravo sam završio, dodaje. Sad ćemo da ga isprobamo.
Začu se samo jedno burno “ pfuuu “ i osjeti se smrad dima sa mirisom zagoretine i paljevine. Mami im ga spalim kako su ovo glupo napravili, ljutito komentira Žile. Srećom odmah je izvukao kabel iz utičnice. Čim ga je uštekao u struju radio je planuo. Dok mi je objašnjavao u čemu je problem nisam htio da mu rečem kako mu je regulator napajanja ostao na baterijsko napanje. 220 Volti i 9 nije nikako isto.
***
Posjeta drugova iz naše ambasade bila je nekakv dodir sa domovinom. Donijeli su nam malo novina . Mi smo njima dali naš jedini pršut, dosta sira i jednu onu pravu Gavrilović salamu. Rekli su da ćemo lako za 11 vreća diplomatske pošte. Čuvao sam ih kao oči u glavi. Stavio sam ih u moju kabinu a ja sam spavao u bolnici. Dijelove radio stanice i opremu za komunikacione uređaje u ambasadi rekoše uzeti kasnije kad se sve otvori i bude nadohvat dizalice.
***
Njegov jezik bio je neka čudna mješavina srpskog i hrvatskog. Ozbiljan, mršav, prodornog pogleda govorio je tihim glasom, kao bez emocija. Odijelo na njemu , svijetlo sive boje lijepo mu je stajalo.
Druže , kazati ću vam. Mi iz centrale imamo veliko poverenje u Vas. Jeste, proverili smo vas. Vjerujem da ste svijesni odgovornosti zadaće koja vam je povjerena. Ne zaboravite , to je I čast. Obzirom da ste rezervni oficir, što nam je poznato kazati ću vam da obratite pažnju na ukrcaj. Sanduk da bude dobro zaštićen sa svih strana. Unutra su delovi za radio stanicu u ambasadi i još neka oprema. Naravno, ovo je strogo pov. Držite to kao službenu tajnu.
***
Sedam dana Havane. Meni onih jedanaest vreća službene pošte još u kabini. Još spavam u bolnici. Kažu drugovi iz ambasade koji su došli na sarme, nema žurbe.
***
Jučer sam imao čarku sa šefom grupe lučkih radnika. Dao sam mu dvije kutije Marlbora a on to shvatio da ga provociram. Jutros je drugačiji. Donio mi je na poklon pet komada cigara “ Monte Cristo “. Odmah sam zapalio jednu. Rekoh mu da dođe u kabinu na piće. Nije htio a limenku pive je nekako kriomice tisnuo u svoju torbu da ga niko ne vidi. Što je sigurno, sigurno je.
***
Priča o odgovornosti za lom postajala je sve burnija. Sanduk za ambasadu bio je iskrcavan lučkom dizalicom. Razlog ovaj ili onaj, kad je pao na dno štive iskrivio se kao u crtanom filmu.
Drugi pokušaj dizanja rezultirao je potpunim puknućem. Službenik ambasade nije se osijećao prijatno dok su radnici brzo kupili pršute, konzerve kuhane šunke, piće koje se prosulo iz te kašete sa navodnom opremom za radio stanicu.
Kubanci kojima je španski ipak njihov jezik imaju prednost u odnosu na nas. Engleski niko ne pominje. Živorad dolazi, sad je njegovih pet minuta. I mi konja za trku imamo. U neko doba vidimo nešto nije u redu. Žile se naljut.i Ode, kaže nemaju oni pojma što je književni španjolski jezik.
Kubanci nam objašnjavaju da je on učio neku filipinsku verziju španskoga ili tako nešto koja je pak ovdje praktično nerazumljiva. Malo pomalo postigli smo nekakav sporazum.
***
Obilazeći po običaju cijeli brod ušao sam i u kužinu. Janjetina lijepo vonja baš ono po domaću. Bezecujem plećku jer je glavu već rezervirao barba.
***
Objed je pri kraju kad dolazi kapo. U kombinezonu je i šporak od ulja. Koristi se vikend pa je napao na jedan generator. Hoće da ga pregleda i dotjera a to nije poso od po ure. Kapo, žao mi je , nema glave. Pitao ju je barba, kaže kamarjer kapu. Kapo kad je video da nema ni plećke kaže glasno i pomalo uvrijeđeno: Glava glavi, plećka harambaši a fukara može i rebara.
E, znam, znam ja to, to je Gorski venac, upada mu u riječ odmah telegrafista. Kapo jede pomalo, glođe ona tanka rebra. Živorad ga gleda gleda pa opet nastavlja, Njegoš je najveći pesnik Crne Gore. Znam ga ja skoro napamet. Znam skoro celi Gorski Venac. Čitao sam ja mnogo knjiga. Jeste vi upravitelju čitali Njegošev Gorski Venac ?
Kapo Ljubo sluša, ništa ne govori a onda će iznebuha .Ti ono reče da govoriš odlično španski? Danu, života ti molim te kako se ono kaže na španjolskom: “Ja sam oficir Alpinac”. “ Yo soy el official de Alpinas” , Žile će kao iz topa. Sad se osjeća siguran. Ljubo namrgođen. Prevrće lagano među prstima ono tanko jagnjeće rebro pa ko da neće. Pita za potvrdu da li je Žile bio u armiji podoficir Alpinac. Dodaje da cio brod tako nešto priča.
Gleda Živorad i čudi se kako to. Objašnjava da je on bio telegrafista u Ratnoj Mornarici. Otkuda vam ideja upravitelju da sam ja alpinac, obraća se kapu.
Viđi, da ti rečem pa da shvatiš, ako budeš moga. Cijelo jutro me zajebava generator broj 1. Zato sam zakasnio sam na objed. Glođem ovo malo kostiju ko kučak i gledam tebe kako mi se sve više penješ na kurac. Zato sam mislio da si u vojsci bio alpinista. Čujem da odlično zboriš španski pa te pitah, reče mu kapo bacajući zadnju oglođanu košćicu od rebara u pjat. Nego , ka’ ćemo slušati vijesti naše. Čujem da si oni radio popravio baš kako treba.
Smijeh nije bio baš pretjerano jak. Žile se ustane. Ode u kabinu da bi se vratio nakon pet minuta. Nastavlja priču kao da ništa nije bilo.
Iza toga uvijek sam tražio kad je bila janjetina da mi davaju rebra.
***
Da bi bilo sve po brodsku Barba kaže kapu da malo odmore. Pričamo o tehničkoj opremi za radio stanicu ambasade i šteti na onom sanduku. Pričam i ja kako mi je rečeno u Rijeci da su me proverili i da vjeruju da ću povjereni zadatak obaviti u redu.
Jedno nedjeljno popodne u Havani 1975 godine.
***
Ponekad uzmem kopiju onoga pisma.
Piše, ........... Muelle Siera Maestra.Habana. Godina Prvog Kongresa. 02 Februar 1975.
Karta je loša, hrapava, nije za ništa. Slova pomalo razlivena.
Moram priznati. Opet, milo mi je da su zapisali da se viđelo da je I Oficir palube Brajac Marijan pokazao veliku brigu oko tereta i za vrijeme ukrcaja i za vrijeme iskrcaja.
Bilo je to moje prvo ćifovanje i moj prvi ukrcaj generalnog tereta. Rijeka – Drač – Catania – Barcelona za iskrcaj na Kubi .724 partije generalnog tereta. Bez ikakvog prethodnog treninga. Skinuo se iz vojske sa 62. Vratio sam se doma sa 48 kila i kopijom toga pisma. Svi su me pitali što sam radio. Ma što sam radio, svi na kraju znaju da mi na brodu ne radimo ništa.
Podsjeti me, jedan komentar na profilu mog druga Sava, na čika Mama Alkovića. Baš danas na Zadušnice da se sjetim njega. Ko ga je poznavao, ne moram ništa objašnjavati, a za one koji ga nisu poznavali, a mislim da ih je u današnjici više, samo ću reći Boem. I dodati imućni Boem sa finim ukusom dobrovodjanskih doskočica!
Piše: Vahid M.Sinanović
Bješe nedje, ako se ne varam 1983 ili ’84 čika Mamo Alković, direktor pravne službe u našoj Prekookeanskoj Plovidbi Bar ! U to doba bjese on izabran za predsjednika čini mi se sindikata.
Bješe li SSRN? Na jednoj od sjednica tog organa kojim je on predsjedavao, bješe donijeta studija ili više odluka da se proda putnički brod “Njegoš”, ponos jugoslovenske flote, kao nerentabilan za naše potrebe i težina za preduzeće! Vijećalo se tu manje više sa poznatim ishodom i kad dodje vrijeme odluku o prodaji broda,.Čika Mamo potpisa, kao predsjedavajući.
Putnički brod “Njegoš” je kupljen 1981. godine odlukom, čini mi se najvećeg Saveznog Izvršnog Vijeća, i bješe dodjeljen istom tom “linijom” našoj Prekookenaskoj Plovidbi. Šćeli ne šćeli.
No da se vratim na slučaj.
Prođe tako nekoliko dana, a može bit i mjeseci, taman onoliko, koliko je trebalo izvještaju da dođe do Izvršnog Vijeća Republike Crne Gore, puno manje je trebalo čika Mamu Alkoviću da zaboravi što je potpisao na tu sjednicu, ka i na ostale. ( Ja mislim ni pet minuta ).
Zvoni čika Mamu telefon u kancelariji, elegantnim pokretom ruke podiže slušalicu i reče: “Mamo Alković “ s druge strane se cu gromki glas Momčila Cemovića tada “premijera RCG”: “ A đe si ti Alkoviću? A da ti Babo nije kupio “Njegoša” pa da ga ti prodaješ! “ Razgovor tj. monolog nije bio baš ovako kratak, kako mi je rametlija pričao trajao je duže, a pominjao se tu i otac više puta i sve ostalo. Ne znam dobili prilku da što odgovori, ali znam sigurno da je čika Mamo ubrzo, ako li ne i sjutra dan našao novi posao u OOUR Lučke Usluge u Luci Bar.
Putnički brod Njegoš je prodat 3 - 4 godine kasnije (1987) ... kao nerentabilan.
No kad reče gospodin Cemović “je li ti ga babo ostavio ?”.... A što je sve ostavio Babo čika Mamu, Bogu hvala bješe dosta i predosta ...
Naljutio se bješe otac čika Mamov te poče da ga kritikuje, kako je nemaran za imanje, masline i sve ostalo! Odluči da ga prodrma, što se ono veli: “za ruku” da mu maker pokaže što je njegovo .
Odili su tako cijeli dan kroz Dobru Vodu, što bi rekli od glavice do glavice, ufati ih mrak ne obidjoše ni pola imanja ... dosta za čika Mama bješe i to! Težeg dana ja mislim nije imao! Nekako se izvuče, pa put pod noge na Žukotrlicu dje je živio! Ne bi on bio Mamo Alković da mu ga ne vrati na fine pa maker i rođenom ocu!
Dovede on jednu noć Baba na Žukotrlicu da mu sjutra dan pokaže dje on radi!
Svanu jutro, zdravo i veselo ustaše, i aj da idemo na rabotu ! Kako su krenuli čika Mamo svrati na prvu jutarnju dje prvo stajanje u DD, onda u Amforu , restoran Mimoza mu bješe milija no ista u oba smjera! Fata podne ne ufatiše se grada ! Dodjoše u grad u Veselicu ... kad izadjoše viknu Babo: “ e ja ti ne mogu ovako po cijeli dan od kafane do kafane “! Čika Mamo odgovori :” e ni ja sa tobom od glavice do glavice po Dobroj Vodi” ... rastaše su uz ono dobro staro “ aj đao te ponio kad si takav “ .
Ono onda kad je prešao u Luku Bar, bješe dijelio kancelariju sa mojim tatom, a Bogami i dosta noći kod nas na terasu u stan ... tata mi govoraše znaš li kako se javlja na telefon? E, rekoh. “ Mama Alkovića možete dobit, a gospodina ne znam”.
Pretpostavljam da su svi tražili Gospodina Alkovića! A on, to sigurno jeste bio!
Nadam se da se ne ogriješih na Sve Svete! Ja na laž, oni na istinu!
U Ljubljani sam noćio jednom davno, početkom osamdesetih, kad su Barani putovali u Nirnberg, svoju, zahvaljujući Ljubu Daboviću, tradicionalnu njemačku bazu. I jednom sam bio nekoliko sati, prije petnaestak godina, kad smo profesor Maksim Lutovac i ja, na slobodan dan, “skoknuli” sa Bleda, gdje je bila u toku šahovska Olimpijada.
