Nekad misli navale ko komari uveče. Uzvrte se u onom malom prostoru od možđana.
Na italijanskoj državnoj televiziji nedavno sam gledao veliku italijansku glumicu Klaudiju Kardinale. Jedino još po očima liči na onu ljepoticu koja je igrala u čuvenom špageti vesternu Serđa Leonea “Bilo jednom na Divljem zapadu”, iz 1968. godine.
Svaka medalja ima dvije strane, kao i priča o bratu mojem.
Nedavno nas je napustio jedan naš kolega, komšija ... kapetan.Vladimir-Vlado Lukin Rudović. Partio je tiho, bez zvuka sirene, kao kad zorom isploviš barkom onom jutarnjom bonacom, kad biva.
Volio sam kad dolazi jesen...Kad nam ljeto mahne požutjelim granama, more poprimi neku posebnu boju i miris. Gospođice i gospođe ponesu po neku knjigu i izležavaju se nesvesno a izazovno na plaži i blagom jesenjem suncu. Dok nas jutra nas dočekuju sa kvasnim ulicama i opalim lišćem.
Nikakve bitne veze što kažu da je jutros u Kolašinu hladno a temperatura ni vamo ni onamo, nula čista. I onda je bila veljača. Bila je hladna noć sa burom. Ulazak u Boku držao nas je sve na mostu napetim.
Ne intendim se u slikarstvo ma vjerujem Borisu bezgranično kad je slikanje u pitanju.
Cape Matapan, Capo Tainaron. Kažu, bura se u Doro kanalu okotila a na Matapanu je krepala. Dopola puni bujoli blizu nas to potvrdjuju. Muka nam svima, nama djacima, ali radimo. Malo pripuniš bujo pa nastaviš rigat. Ima tu nešto od tih starih priča. Govore da je tu kapija Hada.
Koliko povraćamo za nas je Matapan gori od Hada. Silna kiselina na zubima a koža pokrivena nevidljivim sitnim kaplicama ledenog znoja koji koči svaki damar u tijelu. Ma sve živo boli na svoj način. Taj, Tainaron, Zeusov sin, baš je bio opak.
Počela je još jedna školska godina. Scene snimljene s mog balkona, kao na fotografiji kojom najavljujem ovaj blog, ponavljaće se iz dana u dan. Mnogi roditelji dolaze vozilom po djecu, bila kiša ili ne, iako od škole nisu udaljeni ni dvjesta metara!
U novije doba ti poslovni razgovori su postali vražija stvar. Mora čovjek dobro paziti što će reći.
