Vrbopuc. Putovanja. Lovci. Ugrijalo. Kažu :"ne treba dirati vojnika,njihov posao je sam po sebi dovoljno nesrećan",a onda ide Marfijev zakon i Sima Tandžara...
Čuda spadaju u domen apstraktnog, nebeskog, nemogućeg, ali se ponekada dešavaju. A dešavaju se ako vjerujete u njih i ako sav svoj potencijal i svu energiju stavite u službu samo jednog cilja, posebno ako se taj cilj zove Ljubav. Onda i Univerzum reaguje i datu energiju usmjeri do cilja.
Mnogo je teških, ružnih i uvredljivih riječi palo ovih dana na fejsbuku povodom košarkaške utakmice Mornar - Crvena zvezda, a pro po lojalnosti ili ti nelojalnosti, po aršinima "patriotizma", ili još preciznije, lokalpa triotizma.
Piše: Saša Stojanović
Inicijalna kapisla koja je pokrenula lavinu komentara bila je informacija koja je osvanula u petak i koja je glasila da ulaznica za meč neće biti u slobodnoj prodaji. Za kratko vrijeme, najveća društvena mreža, fejsbuk, odnosno onaj njegov dio koji pokriva prostor nekadašnje zajedničke države čiji su klubovi akteri ABA košarkaške lige, se "usijao" od negativnih komentara, i što ne reći, i govora mržnje, koji nikome od nas ne služe na čast. Naprotiv. Bez namjere da se stavljam na bilo čiju/koju stranu, pokušaću da malo osvijetlim obje strane medalje, jer je najlakše i najjednostavnije biti površan, ili još gore, prizeman, i vrijeđati i nipodaštavati druge i drugačije od sebe.
Rođen sam u Baru, baš kao i moji: otac, đed i prađed. Navijam za Zvezdu od kad znam za sebe. Otac me je tome naučio. I učlanio u SD CZ još dok sam bio beba (pretpostavljam da je mislio da se pripadnost Mornaru podrazumijeva samim rođenjem u Starom Baru????). Isto kao što je neko drugi, treći ili peti naučen da navija za Partizan, Hajduk, Dinamo Zagreb, Sarajevo, Željezničar, Cibonu, Jugoplastiku, Mornar, MZT, Zadar, Olimpiju ili bilo koji drugi klub.
Crveno-bele boje su mi u krvi a Zvezda u srcu. S druge strane, kao i svaki Baranin, volim i Mornar. I on mi je u srcu. Sa njim sam rastao, radovao se uspjesima i tugovao nakon poraza, jer su oba stanja sastavni dio sporta i navijanja. Ali, osim što me je naučio da volim Zvezdu, otac me je naučio i da poštujem druge i drugačije.
Da, ma kakav bio, uvažavam tuđi izbor, bio on navijački ili neki drugi. Naučio me je kulturi ponašanja i poštovanju, i dao vaspitanje kojim ga nikada nisam postidio. A bio sam na mnogim utakmicama. Vodio sam mnoge dijaloge. Bio sam nerijetko i tužan i ljut zbog igre ili rezultata ali sam uvijek poštovao dostojanstvo suprotne strane. I zbog toga sam i sâm bio poštovan. Iz te i takve moje vizure bio sam snužden poslednjih dana čitajući kakve riječi moji sugrađani razmjenjuju na portalima i društvenim mrežama. Pokušavajući da razumijemo pozadinu takve situacije (mada je to nemoguće bilo čim opravdati) dolazimo do podatka da je Uprava KK "Mornar" odlučila da ne pušta karte u slobodnu prodaju već da ih preko sponzora koji finansiraju klub podijeli svojim provjerenim navijačima, što se, s obzirom na važnost utakmice (a i intenzitet događanja ovako velikih i važnih utakmica), čini sasvim legitimnim.
Razumijem da je Mornar želio, očekivao, i na kraju dobio podršku pune dvorane. Iskreno govoreći, to je sasvim logično. Svojim igrama ove sezone to je i zaslužio. Podrška navijača jeste najbitnija stvar u sportu ali nije i presudna. Znaju to sigurno i ljudi iz Uprave Mornara, i navijači Zvezde koji su uspjeli da se dokopaju karte i uđu u " Topolicu" ali i oni koji su željeli a nisu uspjeli već su svoje ljubimce bodrili putem malih ekrana. Spektakl u najavi se ipak desio, bio je praznik košarke. Sjedjeli su i navijali, jedni pored drugih, svako u svojim bojama, isti oni koji su prethodnih dana razmenjivali optužbe svake vrste.
U izjednačenoj utakmici i fer atmosferi na tribinama bolji je bio Mornar, ali je, prije svega, pobijedila košarka. Vjerujem, štaviše, siguran sam u to, da je svim Baranima koji su sinoć navijali za Zvezdu ovo bio najdraži poraz ili bar onaj koji najmanje boli. Pouzdano znam i da su mu se najviše obradovali navijači Mornara čije je srce crno-belo. I to je nekako logično s obzirom da je Mornar naš klub, klub svih Barana, i ono što nas veže i vezivaće nas dok god ga bude.
Uz malo peckanje, na kraju jedni drugima pružimo ruku, jer dijelimo pločnike istog grada, srećemo se svakodnevno i još mnogo puta ćemo biti u prilici da bodrimo Mornar, Zvezdu, Partizan, Budućnost, ili neki drugi klub, ali neka to bude najintimniji izbor svakog pojedinca, uz poštovanje drugačijeg izbora ili navijačkih boja, a nikako mjerenje patriotizma, kako bi neki željeli da nam nametnu.
Poslije svake utakmice uvijek ostane rezultat, ali ne mora da ostane i gorak ukus u ustima. Ma kakav na kraju bio konačan rezultat.
Ono kad te uhvati nervoza a ne znaš zašto. Proleće je. Žena Heroj!!!
Najave nevremena.Daljinski kao spas.Nijesam Hi – Men ali imam daljinski!
Svinja kad se najede obali korito. Čovjek kad se najede prezre hleb.
Tog petka, 23. februara, jednog mekog dana, bez kiše i vjetra, dok je jugo raznosio tugu svuda unaokolo, bio sam, što bi rekao Andrić, "srećan opojnom srećom do nesvijesti".
Kao vjetrenjače. Samo što ih je više. Skoro na svakom ćošku. Baš kao neka čudovišta. Sa raznim natpisima. Bojama. Bilbordi! Table koje se plaćaju!
Nekad misli navale ko komari uveče. Uzvrte se u onom malom prostoru od možđana. Ne daju mira, uglavnom.
Juče sam sjedo u parku u Kotoru. Gledam malo oko sebe a i slušam. Nekad slušam ono što moram pa onda moram na drugo mjesto. Obično odem na parking, do parka, tamo đe je bio prvi hotel “ Fjord “. Učinim to kad me nešto infota. Mobiteli, na primjer.
Piše:Marijan-Maro Brajac
Ajde de, kad nismo prvi po ekonomiji, po zaposlenosti, socijalnoj skrbi ili što bi već sve moglo da bude, prvi smo , bar u Evropi, po broju mobitela.
Ono što je zanimljivo, do neke mjere su zvukovi, signali koje ljudi stavljaju u svoje telefone. Ima tu svašta. Da se počne od “ Aoj majska zoro “. Nekad je to “ Kreće se lađa francuska “ ili nešto o šljivama. Ako su šljive, to su uvijek šljive ranke. Nikad nisam čuo da je neko stavio koju pjesmu od Miša Kovača. Ne možeš nikad čuti nešto poput one njegove “ Kaži mi kaži, jel još sam ti drag “ ili one kao “Na tvojoj ruci prsten “. Svak ima svoje izbore i neka ih ima. O ukusima se ne raspravlja. Ipak kad čujem nešto od novoga turbofolka , ja se mičem. Mislim na ono, u stilu, “ Zmija ti oči popila. Što me ostavi draga moja nevernice da sečem vene i lomim čaše “. E, tu se izmičem.
***
Jučer, iza armiža, pošao sam prvo na kavu. To mi je postala užanca. Kad nešto postane običaj kaže se bolje da umre i baba i selo nego običaj. Onda odem u park sjest.
Tragovi šporke kiše su vidljivi. Svuda široke žute glibave trake onog špolverina iz kiše. Na autima se najbolje vide. Osjeti se poneki hladni reful vjetra. Kotor poklopljen gustim sivim oblacima. Nebo je takve boje da izgleda ,ne da će padati kiša već zemlja. Onda naglo udari sunce i zagrije.
***
Gvardija na sidru Yskenderie u početku bila je puna dosade u potpuno smirenom , po običaju vrlo vrućem danu. Na kraju komunikacije se čulo – “ Zašto ste mi rekli da idem punom brzinom i da skrenem lijevo “. Ton engleskog jezika sa onim arapskim akcentom preletio je preko Mexa, unutrašnjeg sidrišta luke Aleksandrija u Egiptu. “ Ja sam vam samo dao savjet. Vaše je bilo da poslušate ili ne “. Žao mi je bilo toga japanskog kolege. Nije dao cigareta koliko su mu pitali. Potpuno novi brod sada nasukan a prije toga napravio kod odveza tešku štetu lučkoj dizalici.
***
Desetinka sekunde je falila da nisam rekao - “ Odakle ti Đoko ovdje “ . Toliko je sličio ocu. Nije bilo moguće u onih par ura izvrtiti sve što se izdešavalo u proteklih dvadeset i kusur godina. Ipak smo se ispričali lijepo. Nije mi smetalo što smo dobro zadimili kabinu. Svako vrijeme pita svoju. Nismo ništa popili. On vozi, ja na brodu. “ Suhi režim “. Tako se to zove, i službeno. Nije bitno. Bilo mi je jako drago da sam ga sreo. Poziv njegov da dođem u njega doma na večeru nije bio hinjen. Kratko stajanje u portu
nije dalo. Biti na tankeru kemikalcu traži osim svega , mnogo odricanja. Nisu to brodovi za svakoga. Ako ne voliš poso , nemaš petlju za izazove,miči se odma. Nije kemija za svakoga.
***
Čiji je to funero bio skoro sam i zaboravio. Poć na velju je užanca koje se ne smije prekršiti. Posebno kad je svojta u pitanju. Dođem tamo. Anđeliji je sad svejedno. Oslobodila se svih muka. Ispred kuće masa svijeta. Ponekoga prepoznam. Tada je bilo još aktuelno ono uobičajeno, iritirajuće pitanje – “ Kad si došo, kad ideš opet na brod “. Ljudi kroz to pitanje podsvijesno ti daju do znanja da ti nije mjesto među njima. Njihovo je kraj, moje je brod.
S početka ga nisam prepoznao. Pristojno, odgojeno dijete. Upito me što bih mu preporučio kao izbor vrste broda. Pričali smo malo duže. Znam da sam mu na kraju rekao: “ Ako voliš poso, ako voliš brod, ako te nije strah napora i izazova ajde na kemiju. Sa kemijom ćes vazda imati poso i komad kruha u ruke. Ma da znaš, za kemiju moraš biti i malo lud “ .
***
Godine su prolazile. Iznenadio se kad sam vidio komentar o jednom priručniku za pranje tankova. Bio je potpisan njegovim imenom.
***
Kad neđe dolazim prvi put, uvijek sam volio da to bude po danu. Od Melbourna nisam imao straha za prilaz. Kad su mi rekli da vozim što brže znao sam da mogu pilotu vjerovati. Australija je ipak Australija.
Poslije je bilo svaki put sve lakše ma onih deset ura na mostu, uvijek je bilo deset ura. Svaki put su postajale zeru duže. Svejedno volio sam dolazit tu. Bilo bi žo samo kad se ne bismo mogli sresti.
***
Danas, južina je, s omarinom. Toplo je, ma ga je bolesno toplo, baš alla šilok. Moram do butige uzeti neke sitnice. Vrtim se od police do police. Gledam voće. Osim moga zlatnog delišeza tu je i“ Granny Smith “. Baka Smith sigurno nije mogla ni predpostaviti da će se jabuke nastale sa sadnice stabla nađenog u smeću, tako proširiti. Nema greške. To je ta vrsta. Lijepo piše velikim slovima “ grinsmit “.
Čovjek bar zna što je ispred njega. Ne volim te jabuke. Kisele su mi i mnogo tvrde. Svejedno volim ih vidjeti. Zavrte mi uspomene.
Nađem se opet pored Hobarta. Gledam onu staru napuštenu guvernerovu palaču. Onda kad ostavimo Hobart iza sebe nazad za Melbourne. Mirno prilaziš sa vjerom u ljude. Australija je dobra zemlja.
Kad se u onoj uskoj fjumeri monta onaj veliki most osjetim se baš arajdan ako mi javi da će doći. Nije samo u pitanju obična ćakula. Fascinira me sa znanjem. Spreman pomoći i kad nešto objašnjava ne radi to s visine.
***
Pored toga što mu po godinama komotno mogu biti otac a s ocem sam mu navego i mijenjali smo se, na kraju uvijek dođe isto.
Slušam ga kako priča. Pominje se pokojnoga oca pa mi svaki put reče istu sentencu.
“ Samo si ti I Marijan jednako ludi da možete reči da volite radit tako šporki poso.” Doda uvijek na kraju kako mu je to pokojni otac reko , baš tako.
A sad, jesam li ga ja napumpo da ide na kemiju jesam. Mogu li ja od njega sad učit,Ne samo da mogu već ga često puta pripitam asavjet. Drago mi je da je tako.
***
Kad padne noć, često puta se sjetim onoga pilota iz Melbourn-a. Uvlačimo se u jedan jako uski kanal, baš uzak. Kad se sve završi, rukujemo se i reče onda, “ Baš je dobra i lijepa ta vaša djevojka, “ Yelena “. Moj zadnji brod. Znao sam da će kraj doći prije ili kasnije. Kažu , s brodom ne možeš pričati, to je gomila čelika bez duše i ništa više. Nije baš tako, posebno nije kad je Elena posrijedi. Ne pokušavam da vidim gdje je ona sada. Radi sebe , radi nje.
***
Onda u glavi zazvoni Davorov smijeh. Opet reče Davor – “ Znaš reko je moj Đoko da smo samo ti i ja ludi da možemo uživati u kemiji i tankerima kemikalcima.
***
Lijepa je Australija. Drago mi je radi Davora da je osto tamo. Dobra je to zemlja. Tamo možeš da radiš. Nije baš sve idealno. Jabuke one njihove- “ grinsmit “, tako su ih ođe krstili , ne volim. Kisele su i tvrde. Tamo jedu slatke patate. Da , i ja sam tamo naučio da jedem batat – slatki krompir. Nije loš mogu vam reći.
***
Da,volio bih da mi je tamo još koji put. Većina ne voli. Australija je stroga i nepodmitljiva. Ako radiš ono što svoj poso alavija onda je sve u redu.
A volio bih I da opet čujem onoga pilota, da vidim Davora. Da ga čujem kako mu je ono otac pokojni reko za mene I za njega.
Ne, nije šala. I treba da stoji tako...Nevjerovatno! Senzacionalno! U Dvorcu kralja Nikole! Zagonetka je riješena!Posle trideset godina znoja, smijeha , poezije, predstava “Barski ljetopis” je prestao da bude ljetnji. Sada je i zimski. I da nije pojedinaca rekao bih: Dobismo zimski dvorac! Ali to bi podsjećalo na daleke zemlje koje mirišu na snijeg, votku i kisjeli krastavac a koje nije više poželjno ni sanjat a kamoli pominjat.
Ne daj Bože!
I sve su mi one Andersenove bajke sumnjive. Uvijene. Neprijateljske.
Šta mi, oni tu ..
Da se kaže kako je nešto odavno, kod nas ima mnogo raznih uzrečica, od Kulina bana pa do ovih dana, otkako je prase repom zakrivilo itd. Slikovit je naš jezik pa kojim god ga imenom zvali. Ovo jutros je daleko starije. Vječita borba noći i svijetla jutros je mekana, nježna i blago ružičasta.Zora, gladna, kljuca zadnje zvijezde. One se inate da ostanu. Ono neumitno im ne da. Polako, jedna po jedna nestaju.
