Jednom prilikom došle sestre mog pokojnog kuma Rajka Šćepanovića, sa njegovom suprugom kod mene u goste. I poče se priča...
Piše: Labud N. Lončar
„Znaš li Labude da je u našem mjestu postojao jedan bor? Visok preko pedeset metara. Sa bilo koje strane sela da pogledaš vidiš ga. Lijep! A i star! Oko njega se selo okupljalo na dogovore i slično. I jednog dana luda Đurđa uze sjekiru i pođe put bora. Vuče po zemlji sjekiru i mrmlja. Cijelo selo gleda. Dođe ona do njega i tuc, tuc... cijeli dan... pred kraj dana pade bor! I niko se više ne sjeća lijepog i visokog bora oko koga su se okupljali ali se svako sjeća lude Đurđe! One koja je nešto tako lijepo srušila i uništila a dok su svi ostali gledali i iščekivali šta će bit! Nema više bora, nema više lude Đurđe ali je ostao vječni stid kod onih koji su sve to gledali i ćutali!“
*
Cakan – Brat! Tako ga svi u Baru zovu i svako zna. Suvišno je objašnjavat ko je i šta je. Svako ga zna. Ono što želim reći je to da je Cakan jedini od svih javnih ličnosti ili političara Bara, i šire, jedini prepoznao ono što „Nekazano“ radi. I obećao pomoć. Do sada nije nikoga slagao. Nekoliko dan prije 64. Sajma knjiga u Beogradu nađosmo se da popijemo kafu i popričamo. Ja mu usput rekoh da idemo u Beograd na sajam da izložimo i prezentujemo svoje knjige. On se ljutnu! „Pa što mi nijesi to ranije rekao? Dolazim zbog vas na sajam i da vas obiđem!“ Povjerovah mu, jer šta god je do sada obećao nije slagao, da ja znam, i nije me iznenadio kada je na gostovanju kod Marića na televiziji „Happy „ govorio o Nekazanom i ostalim stvaraocima Bara. O njemu za sada toliko.
*
A Sajam! Onom ko nije bio na sajmu teško je dočarati događaj i atmosferu! Sajam knjiga. Nevjerovatan osjećaj naći se među toliko miliona knjiga. Sve nadohvat ruke. Mirišu još uvijek na farbu. Mame. A para u džepu malo i slabo se prodaju. I naše udruženje izlagalo svoje knjige. Dočekali su nas i došli na štand mnogi naši članovi i prijatelji iz Beograda i ostalih gradova Srbije. Prezadovoljni!
U septembru i oktobru mi, iz Nekazanog, nijesmo imali nekih posebnih aktivnosti ali smo marljivo radili i rezultat toga je deset objavljenih knjiga i jedan časopis, koje smo prezentovali na Sajmu. Da napomenem da su u pripremi za štampu još tri knjige i časopis za Haiku.
Prezentacije naših izdanja, u Baru, tek slijede.
*
U sklopu rada sa mladima ne krijemo zadovoljstvo sa objavljenom knjigom mladog pjesnika Danila Pečurice. Sa njim smo strpljivo radili skoro tri godine i rezultat je odlična knjiga „Kometa tuge“. Sinoć je sala u Dvorcu kralja Nikole bila, bukvalno, tijesna da primi sve goste na promociji pomenute knjige ovog mladog stvaraoca. Imali smo i gošću iz Beograda, iz Udruženja književnika Srbije, pjesnikinju Grozdanu Lučić Lalić. Pored riječi o mladom Danilu i pripremama za štampu njegove knjige gosti su imali jedinstvenu priliku da čuju novost da udruženje „Nekazano“ potpisuje Memorandum o saradnji sa UKS, to je već uradilo sa „Struškim književnim susretima“ i njihovim udruženjem „Bran“!
Zadovoljni, zašto bi krili!
*
Uskoro me očekuje put u Sjevernu Makedoniju na 46. „Karamanove susrete“. Poseban motiv za moje učešće na tim susretima pored uspostavljanje saradnje sa pjesnicima i piscima Sjeverne Makedonije je, nadam se, suret sa Horhe Husto Padronom (Justo Jorge Padrón) i uručivanje ispred udruženja “Nekazano” poziv njemu da dođe i posjeti naš Bar! Da bude naš gost! Bit će to praznik za naš grad! Jer Bar zaslužuje samo najbolje!
*
I na kraju... sjedimo neki dan u kafani i pričamo o našim narodnim običajima i tradiciji. Dođoše na rad između ostalog i sahrane. I savremeni načini sahranjivanja. Kapele i sl... jednoglasna ocena je da je barska kapela najljepša u Crnoj Gori. I kako su sva Gradska groblja u Crnoj Gori mala i kako je veliki problem proširenja istih. A, umire se...
I tako.. dođoše na red i “Lelekači”! Nestaje ih. Nešto ih “isključuje” iz tradicije. Nema više ni dvorenja pokojnika. Niko više ne dvori pokojnike. I riječ, po riječ dođosmo do toga ko je u kom gradu bio dobar lelekač. Nekako se ni sahrane nijesu smatrale dobrim ako oni nebi zalelekali. Lelekali su se dobri i pošteni, zaslužni ljudi!
I po običaju, neda meni neki đavo mira pa ja svog prijatelja Rajka Kljajića pitam: “ A, kako su lelekali loše ljude, varalice, one koji panjkaju, koji lupežaju?”
On mi kao iz topa odgovara, da je pitao jednog starog i čuvenog lelekača za taj slučaj i on mu je rekao da su se i takvi shodno običajima morali odlelekat, zbog porodice, a da i za to postoji način kako odlelekati.
Kako?
Obično bi se na početku govora samo reklo: “Druže, svoga društva..”
*
I tako...neki su živi a kao da su mrtvi. Pa njima jednostavne riječi:
“Druže, svoga društva!”