Zakon o zabrani pušenja u zatvorenom prostoru koji se odnosi na javna mjesta i ustanove a koji je stupio na snagu prije tri mjeseca, tek sada, dolaskom kišnog vremena, pokazuje i onu drugu stranu medalje.

Osim samih pušača, poslednjih dana je više nego očigledno da posledice najviše trpe brojni ugostiteljski objekti u našem gradu koji nemaju fizičku ili tehničku mogućnost da svojim gostima obezbijede uslove za konzumaciju dotičnih proizvoda i to pomalo čitavu situaciju čini grotesknom. Naime, ako se zna da je kafana kao institucija izmišljena upravo iz razloga da bi se u njoj ljudi sastajali radi druženja i konzumiranja duvanskih i alkoholnih (i bezalkoholnih) proizvoda onda dobijamo prilično neveselu sliku gdje su građani (opet) podijeljeni oko ovog, za naše društvo, prilično važnog pitanja. Stavovi su, dakako, oprečni i svako navija za svoju stranu, no svi se slažu da diskriminacije bilo koje grupe ne smije biti. Većina pušača se slaže da zakon zaživi u restoranima i mjestima koja uslužuju djecu ali traže svoj kutak u javnosti i pravo na izbor, uključujući sopstvenu odgovornost, spočitavajući pripadnicima druge grupacije kako zbog novog zakona nisu pohrlili u kafane već da većina njih uglavnom zvrji prazna. Ono što se može vidjeti prilikom posjete ostalim tipovima javnih ustanova je da se dotični zakon poštuje i da i službenici i stranke svoje malo zadovoljstvo obavljaju najčešće ispred samih ustanova. Ostaje da se vidi da li će se nešto u skorijoj budućnosti promijeniti po ovom pitanju i naći zlatna sredina koja ne bi ugrožavala bilo čiji izbor ili prava i slobode.

Piše: Saša Stojanović

Ovih dana smo svjedoci raznih napada na jedan od dva najbitnija segmenta našeg društva - zdravstvo. I vjerovatno se s pravom pojavljuju pojedinačne priče o iskustvima dotičnih građana s obzirom na opšte stanje u svim segmentima društva, ali je to nekako u zdravstvu i školstvu najvidljivije pa smo skloni da brzo zaključujemo i još brže presuđujemo.
S obzirom da sam nedavno imao iskustvo sa gotovo svakodnevnim cjelomjesečnim dolaskom u barski Dom zdravlja želim da istaknem nekoliko stvari kojima sam svjedočio a kojima sám i sâm bio iznenađen. Naime, svima nam je dobro poznato u kakvim uslovima rade naše bolnice, domovi zdravlja, tj. naši medicinari i da su ti uslovi često na granici minimuma, stoga bih one ljude koji se odluče za tu profesiju u našim okolnostima podveo pod termin "hrabrost-ludost". Uprkos toj činjenici većina zaposlenih će vas u barskom domu zdravlja dočekati sa osmjehom i jasnom željom da pomognu. Uz nesnosne gužve u bilo koje doba godine i naročito ljeti uz prilično neprijatne mirise jednog broja sugrađana, većina zaposlenih u domu zdravlja pokazuje zavidan nivo razumijevanja i pruža pomoć i uslugu često iznad objektivnih mogućnosti, uvažavajući narodnu mudrost kako "lijepa riječ i gvozdena vrata otvara". Bez namjere da pojedinačno ocjenjujem nečiji rad, a rukovođen isključivo ličnim iskustvom, ne mogu da ne izdvojim izuzetnog čovjeka i ljekara dr Rajka Šupića i njegovu medicinsku sestru koji uvijek predusretljivo i sa iskustvom prilaze problemima svojih pacijenata. S druge strane, a to je nešto što zaista raduje u ovom smutnom vremenu u kojem živimo, je izuzetno pregalaštvo, razumijevanje i posvećenost poslu jedne mlade osobe, medicinske sestre Almire Marisenović. Siguran sam da je našem zdravstvu ali i društvu potrebno više mladih i posvećenih ljudi kakva je medicinska sestra Almira. Više puta sam bio svjedok zahvalnosti pacijenata zbog ljubaznosti, predanog rada i dobro obavljenog posla ove izuzetne gospođice koja vraća vjeru i daje nadu da možemo i bolje i kvalitetnije od onoga što se na prvi pogled čini, zato ne sudimo olako onima koji su nam na usluzi onda kad nam je teško ili kad smo nemoćni. Ne zaboravljajmo dobrotu ljudi, probudimo je u svakom tako što ćemo je potaći u sebi.

*******

Barski sportski klubovi koji se bave borilačkim vještinama evidentno je da okupljaju sve više djece i mladih ljudi i tako ih usmjeravaju u zdraviji način života rukovodeći se starom latinskom poslovicom "U zdravom telu zdrav duh".
Svjedoci smo da najmlađi barski naraštaji u borilačkim sportovima na kraju svakog vikenda iz bijelog svijeta donesu u naš grad brojne medalje, pehare i diplome i tako drugu djecu opredjeljuju ka sportu i zdravom načinu razmišljanja. Mladost koja raste i kojom će se naš grad tek ponositi iako će samo neki od njih možda doseći zvezdane visine i status vrhunskog sportiste. Ono što je važnije od uspjeha na tatamiju su druženje i razvijanje duha, zajedništvo i ponos koji raste kada negdje predstavljaš svoj grad ili zemlju. Zato podržimo naše najmladje sugrađane jer su oni naš zalog za budućnost.

*******

Zaživio je i zakon o neradnoj nedelji i svi se pomalo teško navikavamo na njega, naročito mi koji nismo baš uvijek sigurni koji je dan. Dobro je što je ovakav zakon donešen i što će se neka djeca nedeljom buditi uz svoje majke i očeve, dobro je i što će moći negdje porodično da odu tog dana ili makar samo da provedu vrijeme sa svojim najdražima, jer malo je stvari koje su ljepše od porodice na okupu. Pa i mi, potrošači, dobijamo vedrije i zadovoljnije radnike u trgovinama i sve je to dio jednog procesa koji bi mogao da trasira put u neku bolju budućnost.

*******

Kako je kiša sama po sebi dosadna i kako pada već danima, često mi na pamet padne šta je sa Domom kulture "Vladimir Popović-Španac" i zbog čega (još) ne radi bioskop. Da li su barski rukovodioci zaboravili na predizborna obećanja na kojima su bazirali svoju kampanju ili je u pitanju nešto drugo, tek mnoga barska djeca ali i oni stariji ljubitelji "sedme umjetnosti" još uvijek sanjaju odlazak u kultni barski bioskop koji je zapamtio mnoge svjetske filmske hitove. Nadam se da i opštinska vlast razmišlja o tome i da će nas što prije iz sna probuditi otvaranjem bioskopa. Ipak je to sadržaj bez kojeg se ne može zamisliti nijedan ozbiljan grad.
Da vidimo koliko smo ozbiljni...

Foto:Sergej Zabijako