Nikakve bitne veze što kažu da je jutros u Kolašinu hladno a temperatura ni vamo ni onamo, nula čista. I onda je bila veljača. Bila je hladna noć sa burom. Ulazak u Boku držao nas je sve na mostu napetim.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Jeste to onda bila zajednička domovina ma imbokaduru smo učinjeli svi do jednoga prvi put. Sve je bilo nepoznato. Žuta škiljava svijetla na kopnu. Obrisi planina poviše Zelenike sa golim granama hrastova sa kojih je otpalo lišće. Podsjećalo je na nekakav ogromni češalj. Bura je grizla za prste dok sam preko kompasa uzimao azimut manastira Savina radi kontrole pozicije. Viđelo se dobro ko kad je bura.Svitalo je. Boka se budila i izgledala je mistično kao i uvijek u zoru.
Jutros stojim u kući. Hladna je južina. Kiša je, sve umotano u ono teško bokeljsko sivilo. Neću vanka. Ostalo je kruha od juče. Kad sam ga pošo kupit, po navici pogledam na oglasnu tablu. Po običaju, uvijek onaj drugi koji naiđe reče “ dobro jutro “ i odmah nastavi sa pitanjem, “ ima li novih jutros ? “.

Nekad je dan dug kao godina. Potom se začudi čovjek kako brzo leti vrijeme. Godina i po je montala a para da je bilo prekjuče pa su slike još u punim bojama.
Dan je bio pun onog blagog, lijepog umora. Tri manovre su iza mene. Učinjene kako toka , dan na izmaku. Nema ga ništa bez ljeta.

Hodeći putem od mora baš sam ugazio na cestu. Auti prolaze, neki brže, neki voze normalno. Dvoje djece sa svojim školskim ruksacima na leđima, požele mi dobro veče. Malo dalje, gledam. Starac,jedva korača naslonjen na ruku mlađeg čovjeka.

Mali drveni brod, vidi se da je čvrst , polako nam prilazi. Carina , agent, policija , lučki kapetan, bila ih je onako jedna veća balica penju se na brod.

“ A okle si ti mladiću ? “, pita me kapetan brodića.Dodaje odma kako i njegov sin navegava. Reče da je ufićo na nekom velikom brodu. Dodao je da je iz Bijele, tamo đe ćemo mi produžit kad finemo sa formalnostima. Ni u snu tad nisam mogao promisliti da ću pola vijeka kasnije i ja biti u Bijeloj. Još manje je bilo pomisli kako će mi pasat susret sa njegovim sinom. Proleti vrijeme u čas. Ekola, ne mogu se sjetit što sam jučer objedovo a sjetih se jutros na ovo šporke šiločine iza toliko godišta toga.

Po običaju , napomena da vodim računa da se prezentamo u redu. Još jedna mala priča, bolje rijet analiza pozicije đe ankorat u Kotoru dok čekamo kad će se pojaviti na obzoru.

Smanjio je brzinu. Željko pilotinu poravnava s brodom da priđe. Zadnja dva dima do slijedećeg španjuleta a onda stisak sa obje ruke na konope buškajine i onaj iskorak na prvi drveni skalin skale. Gust koji se ne da opisati. Broda je peča, baš velik. Malo ga je manje od tristo metara dužine. Cijela pričao manovri nije na odmet.

Dobrodošlica ljudi s broda i moja njima. “Gospodo, lijepo je što ste tu. Dobrodošli u Crnu Goru i u Boku Kotorsku “.

Nisam napravio dva , tri koraka . Ne vjerujem sam sebi dok ga gledam kako on gleda u mene. Lagani osmijeh mu je na licu. Opažam kako mi pogledom upija uniformu. Onda mu pogled klizne na moju radio stanicu za pasom. Punim osmijehom sada, drži se za ruke sina lijevom rukom kako bismo se mogli rukovati.
Ima jedna stara šaljiva izreka ovdje u Boki. “ Pritisni na puce i stigneš u Cuce “. To je tobože na račun ljudi koji nisu baš od nekog djela i stalno traže nekakvu automatiku da bi se radilo što manje. Cuce su staro crnogorsko pleme. Čuveni ratnici a Kralj Nikola je rekao da su Cuce njegova vojna akademija. Vjerovatno je ova pošalica izmišljena malo i iz zavisti. Današnja brodska tehnika sve više ide na “ pritisni na puce “.

U ona, stara, moja doba jednako kao i danas. Magla je uvijek bila jedna od najgorih nedaća. Mora se vozit a ne vidiš ništa ispred sebe. Radar se već uvelike upotrebljavao a položaji brodova u blizini smo određivali ucrtavanjem na određene dijagrame. Radarski dijagram. Veliki komad papira sa nizom odštampanih koncentričnih krugova a iz sredine najmanjega slijede zraci sa mrežom od 360 stupnjeva. Ucrtavaš svako tri minuta pa nakon šest minuta znaš kako brod kojega ne vidiš ide. Imaš njegov kurs, brzinu, vrijeme kad će biti na najmanju daljinu. Šest minuta nije malo. Danas, pritisneš na puce, nećeš u Cuce ali za jako kratko vrijeme znaš sve o brodu kojega pratiš. Tako je to u ova nova vremena.

Onda, evo još malo pa pola vijeka, na njegovom stolu gomila papira. Organizirani nered. Tako sam ja to nazivao. Najgore je kad kamarijer odluči da napravi reda. Ne da mu vrag mira pa kad te nema u kabini posloži sve lijepo na hrpu. Kad vidiš što je učinjeo ima mala snaga da te uhvati. Ništa više ne znaš đe je što.
“ .............. ama sjedni, daj, da popijemo jednu pravu “tursku “. Ma dati ću ti cijeli blok dijagrama a ne dva tri. “ Otvori se priča. Priča mi o slaganju tereta, o stabilitetu. Pominje prethodni vijađ za Japan. Znam te magle oko Japana i Kine.

Okrećem razgovor na moj diplomski. Rad mi je na temu navigacije u magli, o upotrebi radara sa posebnim osvrtom na plotovanje. “ Plotovanje “, to je ucrtavanje u taj dijagram. Opet, vrtimo sva protekla putovanja, sva nevremena, sve i teške a povremeno i smiješne zgode i nezgode. Jes da je broj fileta na epoletama veći položaj. Jes veća plaća ma je i poso kojega niko ne vidi i ne razumije.
Nekako ispadne da su ipak bila najljepša vremena kad smo tek bili unaprijeđeni za ufićale. Opet, o onim starim vremenima, opet neke stare priče o vječito namrgođenim prvim oficirima i zapovjednicima. Zaboravljamo da smo to mi sami danas. Danas sve elektronika. Samo pritiskaš u puce. Treba tu i nekih novih znanja. Moraš znat u što ćeš pritisnut.

A mi, prije ovoga susreta, onda, baš davno, dva terca. Da daš sebi importance odeš u prvu butigu. Kupiš najcrveniji karmin za usne. Ne nema to veze sa ovima novim vremenima đe se muški depiliraju i pituravaju.

Bilo je to nešto drugo. Bilo je prije svega razbijanje samoće na moru. Onda šminkom napišeš na zrcalu, poviše lavandina : “ neću te voljeti ako zaboraviš naviti kronometar. “ Danas ti je svaki sat kronometar. Čak su ovi današnji precizniji od onih starih. Zastanu ili ubrzaju u godinu dana jedva jednu sekundu.
Svejedno, onaj natpis ružem na zrcalu koji je napisala jedna izmišljena ljubav imao je svoju draž.

Miris tamjana lebdi zrakom. Plete mrežu sijećanja. Teška je ko olovo ali je naša.

Ne mogu zamisliti da je to on. Priča mi kako mu je operacija kuka dobro prošla. Ne kašlje mnogo od one zadnje upale pluća. Pita me koji sam brod piloto dok se usporenim pokretima oslanja ponovo svojom desnom na sinovljevu ruku. Lakše mu je tako.

Sasvim ozbiljno mi objašnjava kako su svi doktori kurvini sinovi. Neće ni jedan da mu potpiše liječničko, ono “ fit for duty “ - sposoban za službu na palubi u svojstvu zapovjednika broda ili lučkog pilota.

“Znaš ti, za pošteno rijet, nisam ti ja više za neke velike faćende. Ma isto bih mogo popet se na neki manji brod , ako ne ide brzo i da pilotina lijepo priđe. Znaš i ti sam koji je gust kad ugaziš na prvi skalin buškajine a rukom se uhitiš za one konope . Što ću , ne daju mi oni kurvini sinovi od dotura. Ma mogo bi ja isto da nije onih govnara. Ma ni jedan taj medigo, nema ga da valja.“

Sin njegov, stoji mu iza ramena i samo klima glavom.

Kasnije, kad sam skinuo kapu pred njim dok su ga nosili nešto me povuklo malo naprijed. Iskoračio sam iz mase i pratio pogledom kako nose lijes. Reko sam mu, “ ma sijećam se i ja. Kako ne bi. Neko je bio reko da je ona šminka što si je ti uzo ipak imala najljepšu boju. Bila je posebne žarke crveno narančaste boje. A je, neko je bio dodo da si prećero što si nacrto na zrcalu i ono srce probodeno strelicom.”

Vonj tamjana se širi zrakom. Iz ispletene mreže sijećanja ispadaju nekakve uspomene. Sjetih se onda i onoga moga prvog dolaska brodom u Boku. Čujem njegovoga oca kako mi priča o njemu. Slušam ga kako priča da mu je sin ufićo na jednom velikom brodu Jugoocenaije iz Kotora. Nismo se znali tada.

Nije ovo priča o umiranju. Mornari ne umiru. Oni nikad ne fermavaju navegat. Kako vrijeme protiče samo promijenimo mjesto. Zamiritali smo svi, mi stari , da nam daju kakav mali vapor. Onako za dušu, da se mine želja a vrijeme je uvijek lijepo. Ne treba ništa štroligavat po radaru. Kalma je i vidi se daleko.

Digneš se iz postelje. Otvaraš rukom onu englesku patent špinu za vodu. Voda teče samo dok držiš pritisnutu onu valvolu. To je radi štednje. Tako je to bilo. Šugamanom obrišeš facu, pogledaš se u zrcalo. Gledaš svoj lik tamo, iza onih slova napisanih crvenom šminkom, Svuda je pisalo isto, “ neću te voljeti više ako zaboraviš naviti kronometar “.

Današnje kronometre ne treba navijati. Imaju trajne baterije. Da se nać i šminka. Ma, nešto je isto drugačije kao prije. Danas je jako moderna nekakva crna šminka i crni lak za nokte. Sve se izokrenulo. Onako, u konfidenci ću vam rijet. Oni gust, kad ugaziš na prvi skalin buškajine, ono kad se penješ na brod je nešto što samo rijetki znaju. Ne mislim reć da sam bolji od bilo kojega čovjeka. Ipak, taj gust nije dostupan svakome.

Ne, ne morate mi vjerovat. Neću vas ja ni ubjeđivat. Ćeo sam vam samo ispričati storiju o zrcalima kakva su bila nekad u kabinama trećih ufićala od kuvijerte u neka vremena.
Nevrijeme je veliko jutros. Znam da će neko pogledati tablu a onda će onaj drugi nazdraviti dobro jutro. Zapitati ćei je li ima ko novi. Uvijek se nađe neko ko nije znao pa će reći , “ vidi bogati, partio je kapetan Milo “ . Partio je Milo, premjestio se. Ne može mornar da umre.

Sve je isto samo je premješteno. Slova na zrcalu u mojoj kabini bila su izblijedila i skoro zaboravljena. Njihova boja opet postaje sve jača a druga strana zrcala sve bliža .

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac