Ne intendim se u slikarstvo ma vjerujem Borisu bezgranično kad je slikanje u pitanju.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Bilo je jedno tivatsko popodne kad je pogledao u nebo prošarano sedefastim oblacima. Rekao mi je : „pogledaj ove nijanse. Ovo što Boka sama sebi crta ni Tiziano ne bi mogao „. Kasnije, više mi se svidilo da gledam jutra. Zato što bih imao više vremena.

Vidjelo se da će da peče i taj dan. Vrijeme je od žege. Ako sad neće kad će. Srpanj, Juli vrijeme najvećih vruća.
Dogodi se nekad, pojedine dane pamtimo više nego držimo da ih treba pamtiti.
Pisati o onom osjećaju kad dlan stoji na ploči , gdje je On primio zadnje pomazanje zahtijeva znanje. Osjećaj je pak ostao isti, jak, neopisiv.
Kurioština, ona naša jadranska i brodska je već nešto drugo. Uglavnom, većina smo bili za. Htjeli smo viđet i taj kamen sa koga se, kažu, Prorok uzdigao na nebo. Podnevna molitva nam nije to dala. Kapija jes bila otvorena. Dva vojnika , u uniformama i pod oružjem, ko iz figurina paraju, uljudno su nas vratili. Samo sam uspio viđet onu veliku zlatnu kupolu. Džamija Al Aksa je po važnosti treće mjesto islamskoga svjetonazora i svijeta.
Nešto smo mogli ipak uočiti. Stalno se priča kako Izraelci žele srušiti taj islamski hram. Ovamo isti oni ga čuvaju. Nema kurvaluka ko što je politika. Nijedna kurva joj nije ravna. Što ko kome kroji i stavlja teško je razumjet.
Bila je žega. Baš onako kako se u Boki zna reći, „ Petar pali a Ilija peče „

***

Jutarnja kalma pokušava da se poigra sa mirnim listovima magnolija, lovorika i tamarisa uz korito rijeke Škurde.
More , neopisivo mirno. Ekipa za vez stoji na vrh mula. Jednim okom gledam njihove odraze u moru dok slijedim micanje broda prema rivi.
Dvadesetak minuta kasnije potvrda da je pozicija u redu. Silazim lagano s broda. Uvijek kad napuštam brod radim to polako, sitnim koracima. Volim što duže imati taj osjećaj palube pod nogama.

***

Mali đir do Markata koji je već oživio i onda nazad. Grupe stranaca sa vodičima već điravaju kroz grad. Pogledaš ih sa strane u facu i vidiš: neki upijaju svaku riječ. Više gledaju u vodiča nego u objekt pred sobom. Drugi zure u nebesa. Para kako da pokušavaju tamo nešto viđet a treći lentravaju. Mobiteli u ruci. Mobiteli na onom štapu. Foto aparati, reko bi čovjek da je to mini sajam japanske industrije. „Nikon „, zajedno uz bok „ Canon'u, Minolti ili Ricoch-u „
Jedan par malo sa strane od grupe. Baš su šesna kopija. Drže se za ruke i upijaju pogledom jedno drugo ne videći ništa osim onog svoga drugog ja.
Sjetih se silaska iz Getsemanskih vrtova prema Zidu Plača.Jedan, po držanju, isti takav par su bili. Niti vide Zid Plača ,niti bilo što drugo. Uskaču i utapaju se u svojim pogledima.

***

Jedna hladna bira, ono kako se nekad govorilo, „ dušu ladi, srce sladi „ bila bi melem. „Ne more mi bit „ . Taman ko i ime one pjesme. Kava, čaj, pa čak i Coca Cola. U nevolji se i vrag krsti, uzrečica je. Za žegu i debelo ugrijan kamen kotorskih palaca ostaje ona o Svetome Petru i Iliji.
A vrijeme ? Vrijeme odmiče polako ko teretni voz kako to pjeva onaj Đorđe iz Novoga Sada. Do penjanja na brod još pune četiri ure.

***

„Makina je pronta. Sve je testirano i u redu „ , raportira dežurni oficir na mostu Zapovjedniku. Držimo oko na krmu. Ona mora biti malo largo dok se franka mulo. Riva , po užanci puna čeljadi. Prate partencu. Zanimljivo je kako brod uvijek u ljudima budi nekakve posebne emocije, bilo da dolazi ili odlazi.
Stariji bračni par slikava. Jedna mala klinceza pridržava plastični pojas za kupanje lijevom rukom. Novi neki model. Ima izgled flaminga roza boje. Dvije mlade „ silikonke „ potežu „ selfije „. Okinu sliku, pogledaju u ekran, pa ponovno.
Upala nam je u oči svima. Stajala je sa strane. Kratka crna kosa, lice pokriveno velik očalima za sunce. Jednostavna. Bijela polo majica i svijetlo ljubičasti, šorc boje sljeza sa zavrnutim nogavicama. Kao u pozi snebivanja. Dlan joj je podignut uvis kao da da maše nekome, povijen unatrag prema sebi.
Dođe mi na um jedna misao Bukowskoga. Rekao je neđe za neku: „ volio sam tvoju sliku, tvoj dah. Volio sam alkohol i duhan. Volio sam tvoj osmijeh i pogled. Volio sam sve ono što škodi mome zdravlju. „
Tri kratka fišća, znak da se vozi krmom dok počinjemo okret broda. Kotor počinje da se okreće i ostaje iza nas.

***

Vinko, profesur matematike u Nautici je moj prijatelj. Samo smo se jednom sreli. Ne moraš s nekim stalno sjedat,i jest i pit pa da ga zoveš prijateljem. Rukuješ se s njime dušom. Tako ja vidim Vinka. Para mi se da ga njegovi studenti baš vole i poštuju.
Jednom, Vinko je postavio neki matematički izraz života. Kaže on, „ jedan plus jedan je beskraj a dva minus jedan je nula. Kad se zrelo promisli upravo je tako.

***

Ispred mene, evo ih opet. I dalje se drže za ruke. Oficir sigurnosti mi klimne glavom u znak pozdrava a istovremeno upozorava njih dvoje da paze kako koračaju preko skale. Par koji plijeni pažnu svakome i tjera na razmišljanje. Padne mi na um Vinko kad sam ih pogledao. Njih dvoje, Ying i Yang. Dva dijela jedne cijeline. U oku jednoga je, ne slika već duša onoga drugoga. Njihove oči, gledajući jedno drugo vide Boga.
Glava mula je ispred nas. Ona klinceza se jos vidi sa svojim flamingom kao i ona žena u bijeloj polo majici i šorcu boje sljezovog cvijeta.
I ona debela plavokosa Ruskinja. Žuta haljina. U njenoj dugoj plavoj kosi vijenac velikog šarenog plastičnog cvijeća. Strči jedna velika ruža plave boje.

***

Što sam vam htio rijeti. Ma ništa baš. Partenca, kad počme, privid se razbija. Dok je vapor alaj rive život je naoko jedan. Od momenta kad propela zavrti sve se vraća na svoje i dolazi u normalu. Jedan život na kopnu, drugi u onom malom mikro univerzumu koga zovemo imenicom brod.

***

Neko od oficira na mostu, komentira kako simpatično, ljudski, toplo djeluje prostrta posteljina na žici ispred neke kuće na rubu mora u Dobroti.
Iz nekog kafića dopire glasno stara ona dobra od onog slijepog pjevača iz Amerike. „Ne mogu prestati da te volim. „
„Još malo gospodine zapovjedniče. Bližimo se Verigama. Trebamo smanjiti brzinu „ obratim se zapovjedniku. Zovem catare da ih avizam da ćemo uskoro imbokati.
Oblaci pomalo mijenjaju boju. Hvataju neki sedefasti ružičasti kolur. Sutra će biti lijep dan.
A hoće li baš.

***

Još osjećam medju prstima opori miris lista lovorike. Bez razloga. U prolazu sam ubrao ga u parku prije penjanja na brod. Pojma nemam zašto. Grub, opor, lijep.
Podsijeća pomalo na život.

copyright©marijan maro brajac