Cape Matapan, Capo Tainaron. Kažu, bura se u Doro kanalu okotila a na Matapanu je krepala. Dopola puni bujoli blizu nas to potvrdjuju. Muka nam svima, nama djacima, ali radimo. Malo pripuniš bujo pa nastaviš rigat. Ima tu nešto od tih starih priča. Govore da je tu kapija Hada.
Koliko povraćamo za nas je Matapan gori od Hada. Silna kiselina na zubima a koža pokrivena nevidljivim sitnim kaplicama ledenog znoja koji koči svaki damar u tijelu. Ma sve živo boli na svoj način. Taj, Tainaron, Zeusov sin, baš je bio opak.
PIŠE: Marijan BRAJAC
“ Jeste li provjerili kako CapeHellas radi “ pita Barba. Noć se još bori sa danom ali popušta. Horizont nije pocrvenio. Samo pomalo blijedi. Nisam uzviknuo već kriknuo. “ Eno je, vidi se. Svijetlo lijevo po provi “. Zadovoljan sam sam sa sobom da sam lanternu baš ja oservo prvi.
“ Vere ju go kaptan “ Divim se mome Barbi kako čak I turski parla . Komad vremena kasnije, kad budem sam prolazio tuda kao zapovjednik biti će mi jasno da je pitanje bilo na engleskom a ne turskom. “ Where you go Captain “. Ne znam da li je moj glas zvučao odlučno kao Barbin kad sam ja odvikivao skoro trideset godina kasnije. “ I go to Berdyansk, Azov Sea . Idem za Berdijansk, Azovsko more. “ Znam da sam tako rekao .
***
Onaj ogromni spomenik podignut u sijećanje na poginule turske vojnike isti je. Mozda je na njemu samo malo one zelene patine koju vrijeme da.
Carigrad, Konstantinopolj, Istambul, Istanbul. Stanbol a ne Stambol. Ostalo nekako iz škole i onoga čitanja narodnih pjesama koje smo onda morali učiti. Suton ga počinje polako zamotavati nekom koprenom tajne. “ Aya Sofia “se gordo kočoperi sa svih svojih velikih šest minareta. Da li mi se pričinja da čujem odjek konjskih kopita i zvek točkova karoce. Voze na najgornju galeriju, onu , Teodoru. Nazivali su je kurvom, kurtizanom. Obično to tako pri pane svakoj ženi koja se na bilo koji način istakne. Odmičemo pomalo uzgore. Tomba, tomba, vrti propela prema Crnom moru.
Rumelli Hissar, vojni kompleks od debelih zidova i tvrdih kula. Uvijek bi se onda kada sam počinjao pričalo kako je tu tamničke dane provodio Kraljević Marko cijedeći suhu drenovinu. Čudan je ljudski um. Daje Marku ono što Marko nikad nije radio.
Mehmed Paša Sokolović bio je malo drugačiji. Drugi čovjek silne carevine koji nikad nije zaboravio onaj put za “ adžami oglan , danak u krvi. “ Pomagao je kažu uvijek svoje. Niko ne zna je li silni paša u snu slušao topot mazginih kopita dok se velika košara u koju je bio stavljen kao musavo uplakano poodraslo dijete ljuljala na džombastom putu. Ne znam je li i Marko . Marko je ipak prednjačio u mnogo stvari. Najbolji je vazal bio silnom Sultanu pa cijedio suhu drenovinu ili ne.
Stanbol. Na drugoj strani je Anadolija. U narodnoj pjesmi, zulumćari, turci anadolci. Neon obasjava luku Hazdar Pasha koju baš jedan trajekt napušta. Kliktaj budalastog galeba prati brod koji ostavlja iza sebe rasparano more.
***
“ Gledajte, sve se može dogoditi svakome. Ipak nastojte da vam se ne dogodi “. Ćif Đuro priča dok kanoćalom prati ostatke , nekad ponosa naše flote. Tanker “ Petar Zoranić “. Ostavljamo ga desno misleći na duše svih onih čija su tijela ostala tu progutana plamenom avio benzina i umotana pokrovom mora. Bog svemoćni, uvijek dao mira tim napaćenim dušama.
***
Da, sjetim setoga često. Gledam opet svijetla Stanbola. Lokalni brodovi prevoze s jedne obale na drugu. Iz limana , luke Haydar pasha Galatu , Golden Horn, Zlatni rog . Sve je isto. Svega se sijećam kao da je bilo jučer.
Znao je to tako mudro reći moj dragi prijatelj Don Branko. Kazao je za sebe ” Nisam ja Sveti Franjo nego grešni Branko “. Baš tako je rekao, grešni, ne griješni. Branko je napustio Boku ali Boka je i dalje u njemu ostala.
Neću da se upoređujem sa Brankom mada smo utihe bili baš prijatelji . Ne priliči. Ponekad shvatim tu grešku , to prokletstvo, tu sreću, taj Blagoslov. Nikad nisam postao najbolji. Jedino se jesam onda imbaluno vijađima , daljinama I brojnim dalekim horizontima. Uvijek kao kobac. Sa sekstantom u ruci koji danas vise bas niko ne duperava i lovim zvijezde po nebesima pitajuci se je li i jedna moja . Nikad, nikad više to pijanstvo nije popustilo.
Baš nikad.
Govorim stalno sebi da moram stati s time. Lazem samog sebe. Ličim onome pijancu koji sam sebi svaki ponedjeljak ujutro obecava da ce stati sa picem u utorak ali ne sutra vec “ onaj drugi “
Jebi ga, nema savršenoga čovjeka niti će ga biti. Posebno ne ovako ludoga ko ja. Baš u ničemu sličan anđelu. Neumjeren u strasti ispijanja daljina.
Galebovi. Lete. Tu i tamo neki se vine visočije. Onda se sune sa jakim kliktajima prema površini mora. To su oni. Znam ih dobro. Johnatan Livingstone, to je svaki od njih. Kad dođe ona ura od premještaja to će biti nešto drugo. Znam da ću im se priključiti.
Daljine su to. Opijaju. Nema lijeka od toga.
Ja uvijek isti. Jednostavno , neumjeren u ispijanju daljina .
copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac
