Nakrcani mazivim uljem za Bombay ulazimo u Port Said. Stojim na krilu mosta a kao i uvijek prisluškujem što Barba priča. On objašnjava ćifu pokazujući mu na jarbole jednog potopljenog broda sa strane kanala kako je to uvijek dobar orijentir za prilaz Port Saidu koji je još uvijek daleko i van domašaja oka. Nisam znao tada da ću 15 godina kasnije kao mladi, freško i vanredno avancani komandanat to isto govoriti svome ćifu.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Vezujemo se na bove da bismo se slijedeči dan uključili u konvoj a na brod već uskaču trgovci sa svojom robom, voće, roba, suveniri. Svijetla grada počinju pomalo da se pale a na drugoj strani tu i tamo se poneka palma crni u ružičastome nebu koje je sunce već napustilo a tu i tamo se da vidjeti već i poneka zvijezda.

Stojim na skali kasnije i provodim posjetioce do Barbe. Popne se u neko doba i on. Visok, pomalo krupan, crne valovite kose kroz koju su već pomalo drsko počele sjedine. Primjećujem odmah da ne vidi na jedno oko. Vjerovatno su ga radi toga i zvali Ćoro a on se naviknuo na to toliko da se i sam predstavljao tako.

Stupivši na palubu, pruži mi ruku i reče : Jaha bibi, Tito . Naser sava sava. Ja Ćoro.
Taj melange svih jezika i arapskoga i engleskoga, turskog , talijanskog i našega nije mi zazvučao nimalo strano. Nekako mi je odmah sjeo u uho. Welcome Ćoro, pozdravljam i ja njega i prije nego sam mogao išta reći pita da mu potvrdim ime zapovjednika. Znao je Ćoro sve, maltene kao UDBA.

Ulazimo u barbinu kabinu i barba ga odmah prijateljski pozdravi naredivši mi da ostanem tu radi posluženja pića jer konobar trenutno nije bio tu. Ćoro traži badelovu šljivu i onako odomaćen reče mi da vratim onu malu kupicu od rakije i da mu utočim malo u veliku čašu. Kad sam nasuo pola čaše i malo vrh toga , reče mi da je dosta.

Ćoro je bio trgovac koji nije znao da kaže da nečega nema čak i onda kad toga nije bilo. Ponudio bi nešto drugo ubjeđujući da je to još bolje nego ono prvo iako samo malo skuplje. Ćoro je bio poznat i po tome što nije znao ni da čita ni da piše ali je imao zapanjujući dar za matematiku. Po obliku i slici novčanice točno je znao koliko je to američkih dolara i što može za to da se kupi a bio je trgovac od kalibra. Njegov posao se izražavao uvijek velikim svotama.

Ostavih Ćora i Barbu zajedno da razgovaraju a ja odoh natrag na palubu. Gledam svu onu izloženu robu. Egzotika izbija iz svih onih suvenira, raznobojne barke trgovaca vezane uz brod natrpane svim mogućim dragunlijama ovoga svijeta bile su melem za oko a moglo se trgovati i bez para. Onako ono, znate, roba za robu.

Jedan trgovac iz barke nudi mi suvenire. Insistira da ih pogledam i slaže brzo u veliku košaru opletenu iz palminoga lišća. Ajde , dobacim mu jedan konop i izvučem to sve na palubu. Meni, kadetu prve godine, sve mi je to bilo tako zamamno i lijepo. Svidila mi se jako jedna mala putna torba išarana sa onim crtezima piramida, faraona itd. Poseban miris, tipičan za devinu kožu lošije kvalitete meni je tad bio jako lijep. Torba mi se svidila ali nemam para.

Imao sam jedan pokvareni ručni sat , onako lijepog oblika sa jasno nacrtanim brojevima premazanim debelim slojem zelenog fosfora kako je to onda bilo popularno. Sat je bio pokvaren i kad bi se navio radio je po nekih dvadesetak m inuta i onda ponovo tako.

Vratim ja trgovcu u barku svu robu i nudim mu sat u zamjenu za torbu. On prihvaća i šalje mi opet torbu gore da je zadržim. Odnesoh je u kabinu i vraćam se sa satom. Trgovac u onoj arapskoj galabiji gleda sat. Bez zakopčavanja kaiša stavlja ga sebi na ruku. Onda savije prste oko sata da vidi kako brojke svijetle u mraku i na kraju ga stavi na uho da posluša kako kuca. Očito zadovoljan, dade mi još nekih par piramidica od loše cinkove slitine premazane tankim slojem bronze da bi se dao dojam dobrog mesinga.

Zadovoljan on , zadovoljan ja, gledam da se udaljim čim prije. Brzo odlazim . nisam napravio ni par koraka kad čujem ovoga iz barke kako nešto viče na arapski. Jedan trgovac na palubi daje mi znak da me onaj dole traži. Ljut i na sebe i na sat koji je kako sam mislio brzo stao nisam u mislima mogao da prežalim torbu.

Već sam gledao sebe, kako dolazim doma i kad je stavim na pod kako će ljudi oko mene šaputati : Vidiš onoga, sa onom putnom bursom. Vidi se po bursi taj navegava sigurno.

Priđoh ogradi a ovaj dole smješka se prijateljski i kaže mi da mi je zaboravio dati ključeve od bravice. Super, mislim se ja. Sat znači još ide dok sam stavljao ključiće u džep. Sve se lijepo uglobilo. Gvardija mi gotova, on ce svojim poslom a za koju uru i mi ćemo u konvoj i rota put Bombaja.

Nisam ni ušao u kabinu kad mi rekoše da me Barba traži. Pođem gore i slušam barbu kako mi kaže da nađem telegtafistu i da mu pitam jednu bocu šljive za Ćora. Vraćam se ubrzo natrag i dajem bocu Ćoru koji je zadovoljan trpa u torbu zamotavši je prije toga u košulju i pita me odakle sam i koliko sam već na brodu.

Utoliko ulazi sekondo, drugi oficir palube i pozdravlja veselo Ćora. Ćoro . đe si furbo stari. Ćoro ga gleda kao ozbiljno i pomalo uvrijeđeno kazavši mu da smo mi veći lukavci nego Arapi.

Okrene se put mene i objašnjava, vidi ti mali. Arabo ima jedan brod i brod ima jedno ime. Arabo bono, Arabo no furbo. Dodaje zatim, Jugoslavo ima jedan brod a brod ima četiri imena. Prekidam Ćora u rijeć i kažem mu da to nije tako i da svaki naš brod ima samo jedno ime. Malo podgrijan od šljive Ćoro mi se suprostavlja i pokušava da izgovori ime broda : „ PRVI SPLITSKI PARTIZANSKI ODRED „ Svi se smijemo

Sutradan usidreni u jezeru da se mimoiđemo sa konvojem koji je dolazio sa juga iz pravca Sueza, zadovoljan uzimam moju putnu torbu. Uživam u onoj glatkoći kože dok mi nozdrve golica onaj egzotični miris te kože. Vadim ključić iz džepa i krećem da vidim kako radi brava. Bio je to samo dekorativni komadić lima napravljen u formi bravice- Od prave brava ni traga.

Sjetih se svega kad sam jednom kod Ćora kupovao ribu. Ćoro nije imao tražene zubatce već mi je nudio kijerne ubjeđujući me da su one bolje od zubataca. Stalno se poštapao uzrečicom, „ časna riječ, good fish, Arabo no furbo. Arabo bono. „

Ćora odavno nema ali znam da ćemo se opet jednom sresti negdje gore. Još čujem onog trgovca iz barke koji mi viče da je zaboravio ključeve od torbe. One palme su bile baš crne u onome ružičastome nebu

Onaj miris devine kože, tako je specifičan. Tu i tamo ga još ponekad osjetim u nosu
Ona trgovina ? pa tako je to bilo onda, bez kompjutera

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac