Moja prva asocijacija na Stari Bar uvijek je bio moj djed po majci proto Pavle Radunović i one drvene stepenice oker boje, kojima smo se peli na sprat parohijskog doma, preko-puta crkve Svetog Nikole. Tamo, na tom spratu, sve je mirisalo na svježe oprane krpare, limunove i tamjan, ali i samoću poslije smrti popadije, moje bake Bosiljke, rođene Plamenac, koju nikad nisam upoznao.
PIŠE: Milan VUJOVIĆ
Stari Bar je za mene i pijaca petkom na koju sam odlazio s majkom da joj pomognem da pazari kupus iz Mikulića, od koga je pravila najbolju turšiju na svijetu.
Kad se Amir onomad vratio iz Pariza i otvorio berbersku radnju u glavnoj i jedinoj starobarskoj ulici momci iz Popovića masovno su krenuli put Starog Bara da im “Francuz” oblikuje glavu. I meni je otac to dozvolio, iako su za njega jedini i neprikosnoveni majstori-berberi bili braća Krajina, Aljo i Tavo, koji su imali radnju dolje na Pristanu, a od sedamdesetih na Topolici. Amir je prvi berberin koji me pitao: “Kako ćemo?” Nešto sam promucao, nisam znao šta da odgovorim, ni tada ni mnogo puta kasnije, sve dok me brat nije podučio da kažem: “Skratite svuda po dva prsta.”
U to oskudno vrijeme meso nije baš često bilo na trpezi prosječnog Baranina. Naša porodica ga je, kao i mnoge iz Popovića, nabavljala od kasapina Muja Bibezića. On je telad vezivao za topolu ispred “Naftinih zgrada”, pod čijom smo krošnjom dangubili i maštali. Surovi čin obavljao je tu na licu mjesta, a mene su noćima potom progonile mirne, krupne, nevine teleće oči.
Kasnije smo, jednom mjesečno, odlazili u Stari Bar i kupovali čitavo tele kod Drekovića, u prizemnoj kući na početku starobarske čaršije. I sad pamtim oca, a prošlo je mnogo godina, kako nervozno čeka majčinu presudu povodom kupovine mesa. I kad ona aminuje: “Pavle, odlično si meso uzeo!” - on se raskravi i nazdravi čašom lozove rakije.
Kad mi, takozvani varošani, hoćemo nekome da ukažemo posebno poštovanje onda ga povedemo u Stari Bar, u starobarsku tvrđavu. I bjesomučno lažemo o njenoj istoriji i o našim slavnim precima, jer ništa pouzdano ne znamo. Iz istorije smo učili o svemu i svakome, osim o nama, Baranima.
Bilo je mnogo znamenitih Starobarana. Vjerovatno najduhovitijeg među njima učitelja Rada Ivanovića pamtim po zalizanoj kosi i pantalonama koje je podizao do pupka i po uvijek srdačnom susretu s mojim ocem, poslije kojeg nije propuštao da me pomiluje po glavi.
Ovu anegdotu ispričao mi je Radov sin Bobo: “Taman što je Rade zauzeo busiju na kauču ispred televizora, kad neko lupa na vrata kuće u Podgradu. Nevoljno se diže i vidi komšije, Miša i Sava.
- Kojim dobrom, sokolovi?
- Što kojim dobrom, otvori, more.
- Da niste za po jednu rakiju?
- Bonoga pitaš, a zdravome se usipa. A to “po jednu”, objesi mačku o rep.
I tako...
Kad su Rade i njegov nasljednik Bobo pratili goste kroz avliju mjesec je odavno bio ostavio za sobom Rumiju.
- Mali, zatvori ovu strugu da ne uđe kakvo goveče – reče Mišo Bobu na rastanku.
- Noćas smo zakasnili, ma sjutra veče nećemo sigurno! – isprati ih Rade.
Eto, to je tipičan starobarski humor. Duhoviti su bili i Čelugari, Mrkojevići, pa i Pristanjani, ali starobarsku bezazlenu žaoku, samo radi smijeha i dobrog raspoloženja, koja putuje dugo kao torpedo sa podmornice u ratnim filmovima i ne zna se koga će i kad pogoditi, niko nije imao.
Moram da priznam da za mene Stari Bar nije isti od Rizove smrti. Bar je bez svog najpoznatijeg ćevabdžije ostao u septembru prije tri godine. Malo je rođenih Barana koji nisu probali Rizove ćevape. Taj neponovljivi ukus se ne zaboravlja, baš kao i uvijek dobronamjerna priča sa ovim blagim čovjekom, gospodskih, begovskih manira.
Oštroumni starac je sve zapažao, sve znao. A govorio je taman koliko treba. Znao je da se u pravom trenutku diskretno povuče.
A znao je i sve Starobarane i većinu onih sa Topolice, na obali. I mnogo je pamtio. Samo oni koji su često bili u njegovoj ćevabdžinici, znali su nijanse u Rizovom ophođenju prema gostima, jer neke je cijenio, neke manje.
“Znam mu oca” – zagonetan je ponekad bio Rizo.
Stari Bar je za mene i „Tradicionalna barska kuhinja“. To je knjiga koju smo Suljo, Anto i ja napisali prije desetak godina. A barska kulinarska tradicija su, zapravo, miomirisi starobarske kuhinje. Kako smo samo dočekivani u domaćinskim domovima u Starom Baru! Sve što je bilo u kući, bilo je i pred nama, na trpezi. Neka jela su, specijalno za našu knjigu, pravljena prvi put poslije više decenija.
Često sam kasnije pričao šta me je to fasciniralo u starobarskim, muslimanskim kućama. Bio je to kult majke. Starica bi obično sjedjela pored šporeta, nije mnogo pričala, ali kad progovori, svi bi utihnuli, a posebno domaćin, njen sin. I svi su je slušali: čim kaže unučadima, dosta je bilo, idite na spavanje, oni bi sve ostavljali i odlazili na počinak. A, u mojoj kući, kad ja podviknem, recimo... Ali, to je neka druga priča.
Bili smo i kod Karađuzovića, posljednjih barskih poslastičara. Ova ugledna turska porodica decenijama drži primat kad su u pitanju kolači i poslastičarstvo. Dolazili su ovdje svojevremeno mnogi poslastičari iz Makedonije i sa Kosmeta, ali su ubrzo odlazili. Nisu imali mušterija – njihovi kolači nisu imali šmek Karađuzovića, jednostavno, nisu uspijevali da naprave čibuk i crvene jabuke u šećeru, niti „bombone od Redžepa“ što se tope u ustima.
I tako, krug se zatvorio. Na sve ovo, na ove lijepe dane i ljude, podsjetio me opet jedan Starobaranin, čovjek zbog čije smo se knjige, „Petoljetka nedobrog Džejkoba“, okupili 25. jula uveče ispred dvorca kralja Nikole, pod krošnjama drevnih platana – Senad Karađuzović.