Ljeto je kao Nova godina: bolje prolaze oni koji ga prodaju od onih koji ga kupuju.

PIŠE: Milan VUJOVIĆ

Prošetali smo do obale da čujemo Željka Bebeka koji je gostovao na manifestaciji “Ljeto sa zvijezdama”, u organizaciji TO Bar. Htjeli smo da čujemo stare, dobre pjesme “Bijelog dugmeta”. I pjesme su, zaista, bile stare i dobre, samo što Bebek nije bio dobar kao nekad.

* * *

Na “Barskom ljetopisu” prikazana je festivalska produkcija, pozorišna predstava “Orkanski visovi”. Jedini pouzdani kriterijum o kvalitetu neke predstave jeste to da li plijeni pažnju ili gledalac jedva čeka da ide doma. Sve ostalo spada u sferu retoričkih egzibicija. A uz barske “Orkanske visove” dva sata su brzo prošla. Pažljivo odabrana muzika, funkcionalna scenografija, znalački iskorišćen čudesni prostor ljetnje scene u Starom gradu, njemačka preciznost majstora koji je radio na rasvjeti, pa i solidna gluma učinili su da se jubilarni “Ljetopis” već sada može proglasiti uspješnim.
Istina, gluma je mogla da bude ujednačenija. Ponekad je zvučalo, recimo, da brat i sestra, Hindli (Dejan Ivanić) i Keti (Ana Vučković), nisu rođeni i rasli na istom mjestu, u Orkanskim visovima, nego da je on najbolje godine proveo na Jelačićevom placu, a ona na Balšića pazaru. Doduše, Hindli je dvije godine bio van Visova, ali tu, u Engleskoj, na koledžu. I uopšte, kad su se završavale emotivnije scene, bilo euforijom ili durenjem, znala je da zaškripi i ostane da lebdi rečenica izgovorena ovdašnjom dikcijom, kao da je došla iz Crmnice ili Donjeg kraja, svejedno. To se dešavalo i, inače veoma dobrom, Milošu Pejoviću u ulozi Hitklifa,
ali nije, na primjer, Simu Trebješaninu (Ernšo) i Katarini Krek (Neli).

* * *

Najbolji potez organizatora ovogodišnjeg „Ljetopisa“ jeste to što su mladu Mariju Drašković postavili za PR-a. Ali, čak ni ona, visprena, staložena, pismena, šarmantna... ne uspijeva da „ispegla“ baš sve nedostatke poput stvaranja nepotrebnih gužvi prije početka pozorišnih predstava u Starom gradu. Ili je trebalo sjedišta numerisati ili otvoriti vrata za publiku makar pola sata prije početka predstave, a ne kao za „Čuvare tvog poštenja“, desetak minuta prije „podizanja zavjese“. Možda mi polusatna dodirivanja sa golim ženskim ramenima na skučenom prostoru ne bi teško pala u drugim okolnostima, ali te sparne i ljepljive julske večeri to je bila svojevrsna tortura (bolje sa ženskim nego sa muškim, dodali bi cinici).
Srećom, predstava podgoričkog Gradskog pozorišta bila je toliko dobra (kao na magnetnoj rezonanci rekognoscirana je naša surova stvarnost), da sam neprijatnost prilikom ulaska u Stari grad brzo zaboravio.

* * *

„Moji” kafići su oni u blizini kumarine radnje, preko puta Zelene pijace. Tu uvijek pirka. Stalno ista ekipa ne mora ništa da govori, i mimikom se sporazumijeva. Prije neki dan jedan od nas, čini se, ničim neizazvan, ispod glasa reče: “Sad bi trebalo da Račići na svom imanju podignu spomenik Miru Barešiću, pa da vidimo hoće li iko smjeti da ga pipne!” Drugi, takođe neočekivano, dodade: ”Šta očekuješ od zemlje koja gori, a ne smije da pozove u pomoć prijatelje?”
“Jes, vala” – rekosmo uglas i nastavismo da meditiramo, srčući kafu.
I tako, ništa nas ne može izbaciti iz letargije... Ili, gotovo ništa.
Jer, kad zasviraju sirene vatrogasnih, bolničkih ili policijskih vozila, gutljaj nam od stresa momentalno zastane u grlu. I pogledamo se isprepadano sve kontajući može li se ta zlokobna sirena odnositi na nekoga ko nam je blizak. To svakodnevno, beskrajno zavijanje stvara osjećaj nemoći i straha.
Ne mogu da griješim dušu, ali imam utisak da oni koji upravljaju vozilima, kivni na svoj težak i odgovoran i, u svakom slučaju, nedovoljno plaćen posao, ponekad ne mogu da odole i ... nagare.
Možda mi tako samo na prvi pogled izgleda, ali vjerujem da je tek svaka druga sirena opravdana, da ima smisla i da od hitnosti zavisi uspješno gašenje požara, pomoć bolesniku ili unesrećenom u saobraćajnoj nezgodi.

* * *

Dobri geni su veoma bitan faktor za dobar život. Ukoliko ste imali relativno zdrave roditelje, a i oni svoje, velika je vjerovatnoća da ćete i vi biti relativno zdravi. Ili, ako su vam roditelji imali umjetnički nerv, ne vjerujem da ćete vi igrati fudbal. I obratno: ukoliko su vam se mama i tata profesionalno bavili sportom teško da će vaše životno opredjeljenje biti da svirate klavir.
Bratu i meni su roditelji bili pismeni, što je veliki dar. U smislu da nisu pisali „samnom“,“nebi“, „dali?“, „svakodnevnica“, „s kolima“, „hvali“ umjesto „fali“, „sekundarno“ umjesto „momentalno“, itd, itd. I znali su za sintaksu. Drago mi je što i naše supruge i potomci ne pripadaju moru nepismenih.
Prvi roman mog sinovca Vladimira o životu Roberta Fišera “Silentio”, objaviće ugledna izdavačka kuća „Matica srpska“ i biće promovisan na idućem Sajmu knjiga u Beogradu.
Piše Maša iz Londona:
“Obožavam da kuvam i ponekad gledam video kanale raznih internet kuvara. Primijetila sam da mnogi imaju ogromne, skupo opremljene kuhinje, često sa spravama za koje nikad nisam čula. I gledam ih kako u tim svojim svemirskim brodovima od kuhinja često prave neke sasvim banalne recepte koje svako ko je jednom ušao u kuhinju zna da napravi - supu od povrća ili cijeđeno voće (!). Pa pomislim na sva kulinarska čuda koja su moja mama, moje bake, i njihove majke i bake godinama pravile u malim, često neuslovnim i slabo opremljenim kuhinjama. Pa mi dođe da poručim tim vlogerima da mi se jave kad naprave domaće kore za pitu, one što se razvlače preko cijelog stola, kao moja majka, ili vanilice moje babe Vere, koje se tope u ustima, ili priganice kao što je nekad pravila moja baba Vjera za Božić. Sa sve metalnom žicom umjesto miksera."
Uprkos svemu, milije mi je što znaju da pišu nego da poprave bojler, iako bi sa bilo kojim zanatom bolje živjeli nego sa olovkom u rukama.

* * *

Na odmoru sam skoro 40 dana. Više fali Radio meni nego ja njemu...