Kada su koraci dugi kao kilometri, a noge vam nose olovne misli, svaka riječ ima posebnu priču, svako djelo duplu težinu i svaki osmjeh koji dobijete vrijedi bogatstvo. Kad suze i brige zamagle pogled, pa kad sve se u iščekivanju da bol prođe podmuklo stiša, misli se uzlete i čovjek onda bolje prepoznaje dobro.

PIŠE: Svetlana Caca VUKIĆ

Bolnički krevet je arena teških misli u kojoj saveznike prepoznajete bolje nego u bilo kojoj drugoj. U ovoj areni svi se bar jednom nađemo, a meni je odavno dobro znana. Nedavno sam je pohodila i iz nje otišla sa jednim utiskom koji želim da sačuvam i podijelim.

O onim glavnim saveznicima, naročito onom “strateškom” kojeg sam imala u ženi zmaju koju svi u gradu poznaju po nadimku Keca, ću nekom drugom prilikom. Za tu storiju potreban je mir u glavi, makar nalik onom koji ga ima dama u bijelom mantilu koju pominjem dok vodi naše bitke. Neki ljudi su jednostavno odabrani da znaju i da liječe… Njih vam život bar jednom donese u drami u kojoj baš oni imaju glavnu rolu.

Ovog puta pišem o osobi koju u životnom teatru upoznate samo u onim scanama kada vas u bolničkom krevetu stisne ona muka koju ne liječe ljekarii ne “previjaju”  sestre…Pišem o mojoj Zuki.

Ili, da vam je predstavim punim imenom ako niste imali priliku da je upoznate: zove se Zuraja Kastrati.

Ta sitna ženica sa bijelom maramom na glavi, blagog lica i još blaže naravi, je zaposlena u našoj bolnici kao higijeničarka. Ostala je ista kakva je bila kada sam se s njom upoznala u bolnici prije dvadeset godina. Njen karakter stao bi u opis: Ne traži ništa a nudi sve.

“Zuki, Zuki...” odjekuje iz svih soba, hodnika. “Donesi, očisti, pođi, dođi... “

Meni je nekad bilo naporno dok sve to slušam, a kako li je tek njoj? A ona... ona je trčala i sve sve želje i komande ispunjavala sa iskrenom željom da pomogne i odradi svoji dio posla što bolje. Tako da svaki put kad joj pogledateoči prepoznate želju da svi budu zadovoljni. Nijednog,ali baš nijednog trenutka joj se na licu ne može prepoznati da joj je teško. Čak ni kada joj svi traže još, još, još… Valjda je to i neko nepisano pravilo: da se od onog ko čini dobro još više i očekuje.

Zuki ćuti i ide dalje. Ona sama pita postoji li način da nekako pomogne. U jednom trenutku dok je gledam kako se čiste duše bori da učini dobro, kažem joj: “pomogao tebi dragi Gospod Bog moja Zuki. Ti ne propuštaš priliku da činis dobro!”

Uzvraća mi prostodušno kako se I trudi da pomogne: "Ceco (tako me zove), ne umijem drugačije. Neka mi Bog čuva sina, drugo ne tražim. I tebi tvoju djecu i da budeš zdrava među njima".

Grlim je kao da mi je rod rođeni i mislim kako nečija prosta dobrota može da učini bolničke dane podnošljivim. Gledam je kako izlazi iz sobe, pogrbljena od umora, tiho odnoseći i svoje i tuđe breme briga. Osjmehuje se prilikom svakog rastanka. Na trenutak, dok je gledam, tuga počinje da mi se širi dušnikom ali onda shvatim da je Zuki srećna.

Ne može da bude nesrećan onaj ko čini samo dobro. Bog ga čuva ma koliko nam se to činilo nevidljivim na ovozemaljskoj pozornici.