Barska opština je izuzetno bogata vodom, ako izuzmemo Krajinu i Goranu. Ima nebrojeno izvora i vrela od Podgora do Kameničkog mosta. Postoje i velike količine podzemnih voda u Barskom, Crmničkom i Orahovom polju. Kako se Barska opština nalazi između Jadranskog mora i Skadarskog jezera, nije ni čudo što je bila naseljena od praistorije do danas.

Piše: Čedomir RATKOVIĆ

Od kada za sebe znamo, a i prije toga, mi smo u vodi ili pored vode. O vodi razmišljamo samo ako je nemamo ili imamo suviše. Naši stari su govorili: „Od malo vode nešto, od mnogo vode ništa“. Voda je kao i vatra - dobar sluga a loš gospodar.

Ja sam rođen i odrastao u Rapu, pored rijeke Rikavac, odmah ispod Veljeg mosta. Rikavac koji nastaje od Bunara i Vruće Rijeke uvijek je bio čist i u njemu smo lovili jegulje. Tu je moja majka sa drugim ženama prala veš naše mnogobrojne porodice. Pored same porodične kuće postojao je od davnina bunar i lijepo istesana kamenica. Vodu iz bunara nijesmo koristili za piće i kuvanje, zato smo svakodnevno i po dva puta išli na izvor zvani „Rap“. Izvor je male izdašnosti tako da smo ljeti čekali i po 2-3 sata da dođemo na red da napunimo naše posude vodom. Nije nam padalo teško to čekanje jer je to bilo mjesto gdje su se ljudi družili.

„Rap“ je bio jedini izvor i za veliki dio sela Tomba. Kada smo dobili vodu iz vodovoda Zaljevo-Bar brzo smo zaboravili na naš „Rap“. Sada smo Zaljevsku vodu nemilice trošili za sve, ne razmišljajući da su naše komšije Zaljevčani oskudijevali u vodi i pored obilja svoje.

Prvi vodovod u Baru sagrađen je u XVII vijeku, od sela Turčini do Starog grada Bara. Sagradili su ga Turci od keramičkih cijevi, a denivelizacija terena savladana je prelijepim akvaduktom koji i danas postoji. Voda je stizala u gradske cistijerne, javne česme, amame i veće zgrade. Problem je bio jer nije postojala kanalizacija do sredine XVIII vijeka, tako da je bilo mnogo epidemija i neprijatnog zadaha za 5-6 hiljada stanovnika. Inače, drugi vodovod izgrađen je početkom XX vijeka od Sustaša do Pristana. Dio toga vodovoda još je u upotrebi.

Šezdesetih godina prošlog vijeka napravljen je vodovod Zaljevo-Bar. Veliki dio Zaljeva, koji je bio zavisan od te vode, teško je prihvatio novu realnost. Zaljevo nije više bilo sinonim za Misir. Početkom sedamdesetih godina urađen je vodovod Kajnak (na rijeci Bunar) - Šušanj. I sada se sjećamo helikoptera Mi-8 koji su raznosili teške čelične cijevi. Radovima je rukovodio Jovan Pavićević sa ekipom stručnjaka. Radovi su izvedeni u roku. U isto vrijeme napravljene su kaptaže na izvorištu „Brca“ i „Vrelo“ za potrebe Sutomora i Čanja. Kapacitet svih izvorišta iznosio je, u minimumu (jul-avgust), 160 litara vode u sekundi. Već početkom osamdesetih godina prošlog vijeka osjećala se potreba za novim izvorištima. Kako to obično biva, prvo su na udaru bila vrela u Zupcima, Dobroj Vodi i Mrkojevićima.

Vlada Crne Gore donijela je 1977. odluku o izgradnji regionalnog vodovoda za crnogorsko primorje sa izvorišta „Raduš“, na obali Skadarskog jezera. Vršena su mjerenja izvorišta „Raduš“, ali ona nijesu bila zadovoljavajuća. Dvije godine kasnije osnovano je preduzeće „Regionalni vodovod“, neposredno poslije zemljotresa. Iako je bilo sredstava, opštine se nijesu  dogovorile da zajednički finansiraju ovaj projekat, zato i nije došlo do gradnje ovog važnog projekta u to vrijeme.

Barska opština je morala da obezbjedi nove količine vode za grad, dok ne stigne voda sa regionalnog vodovoda. Barsko rukovodstvo se dalo u akciju. Organizovani su skupovi u selima iz kojih je trebalo uzeti vodu. Mnogi ljudi su zaboravili, ali ne svi, kako su prošli stanovnici Zaljeva kada su ostali bez vode. Postojala je opasnost da Zupci, Dobra Voda i Mrkojevići prođu kao Zaljevo. Zaslugom i razumom određenih ljudi, predloženo je racionalnije rješenje za vodosnadbijevanje Bara, a to je bila orijentacija na „Velje Oko“ i Orahovo polje u Crmnici.

Upravo ovo me podstaklo da pišem o vodi, jer sam bio jedan od onih koji su predložili i izveli ovo rješenje. Tako su spašena najljepša sela u Baru, a tamošnje stanovništvo ostalo da živi sa vodom koju su oduvijek imali.

Za vodovod „Velje Oko – Bar“ određen je investitor ZIB Bar kome je bio direktor Miloš Šušter i koji je bio zadužen za izvođenje radova. Odluka o istražnim radovima donijeta je 1983. Od ranije je bilo poznato da se u podzemlju Orahovog polja nalaze ogromne količine vode, što je utvrđeno prilikom izgradnje vodovoda za Virpazar. Najveći problem bio je kako cjevovod dužine oko 20 km dovesti do Bara. Postojale su tri mogućnosti: izgraditi tunel kroz Sozinu, proći kroz željeznički tunel kroz Sozinu ili preći preko visoravni Sozina. Stručnjaci sa Željeznice nijesu bili voljni da daju dozvolu da voda prolazi kroz 6.200 metara dug tunel Sozina. Ipak, uz ispunjenje rigoroznih uslova i veliko razumijevanje generalnog direktora ŽTO Draga Vučinića dobili smo dozvolu za prolaz cjevovoda kroz željeznički tunel „Sozina“.

Glavni projekat izradio je „CIP“ Beograd. Istražnim radovima na „Veljem Oku“ utvrđen je kapacitet od 70 litara u sekundi u minimumu. U to vrijeme (1984) vodila se rasprava u javnosti i u SO Bar da li je to rješenje dobro i racionalno. Neki odbornici i novinari su bili naročito glasni. Tvrdili su da je to promašena investicija i pogrešna orijentacija za vodosnadbijevanje. Sjećam se dobro toga vremena. Na kraju, sve je došlo u normalu poslije izjave Marka Orlandića da je to dobro rješenje i dobra investicija.

Radovi su počeli u proljeće 1984. Izvođač radova van tunela „Sozina“ bilo je „Jedinstvo“ iz Titovog Užica, a u samom tunelu „Sozina“ ŽTO Skoplje. Od „Veljeg Oka“ do Šušanja bilo je oko 20 kilometara. Radovi u tunelu izvedeni su tako da nije bilo zastoja u saobraćaju, a tada je bilo mnogo više vozova nego danas, što je apsurdno. Na sreću, sve se završilo bez ljudskih žrtava. Radovi su izvedeni za rekordnih 135 radnih dana, što je danas nezamislivo. Svečano otvaranje bilo je 4. jula 1984, na Dan Borca. Dvije godine kasnije, cjevovod je produžen do Orahovog polja. Tako je Bar dobio 230 litara vode u sekundi, što je sa postojećim izvorištima bilo dovoljno narednih 26 godina.

Regionalni vodovod do Bara izgrađen je 2010, a do Ulcinja 2011. Bar je sada u mogućnosti da dio svojih potreba zadovoljava novim vodovodom koji nije došao sa „Raduša“ već iz „Boljih sestara“, iz Malog Blata, na sjeveru Skadarskog jezera. Regionalni vodovod od tunela „Ćafe“ do tunela „Belveder“ prolazi kroz Mrkojeviće. Vode u cijevima ima u izobilju, ali nijedan od 10.000 objekata ovog „grada“ nema priključak na vodu. Treba, svakako, riješiti pitanje otpadnih voda i ostalog da ovaj „grad“ ne bude žedan pored obilja vode.

Regionalni vodovod za Crnogorsko primorje je kapitalna investicija za razvoj privrede. To je jedan od rijetkih primjera racionalne investicije posljednjih decenija.