Da mogu a što ipak ne mogu, otišao bih kako se kaže trbuhom za kruhom u Australiju. Dilema je samo dali njihov krajnji sjever ili jug.

Piše: Marijan BRAJAC

Jug mi se čini ipak bolji iako je hladno a ni one njihove jabuke mi nisu nešto. Tvrde su i kisele . Ljudi su mi bili dobri, barem oni s kojima sam ja radio.

***
Ni taj odlazak nije bio nešto drugačiji od ostalih. Kao svaki put ,moj Riki bi se zabio u kufer . Bio je spreman ujesti bilo koga ko bi pokušao da ga makne. Iskezio bi zube na svakoga i režao.
Dolazak u Australiju je bio nešto drugo. Kod nas ljetni žaropek . Saznanje da mi je prtljag izgubljen čini subjektivni osjećaj zime još jačim. Ovdje zima, prava zima. Bez prtljage i odjeće , mogu samo kantat “ preko vode do slobode “.

***
Dok sam kupio nešto nove robe već sam uhvatio bio dobru nahladu. Tada nisam znao da je to bio početak jedne specifične upale pluća. Dugo sam je vuko na brodu. Debela dva mjeseca.

***
Vjetrovi Antartika nisu vjetrovi. To je baš prava studen, oštra, opaka. To je, kao da neko zavrti pa prospe iz otvorene vreće gomilu oštrih žileta. Dolazi kao skup noževa koje cirkuski žongler baca jedan za drugim i nepogrešivo pogadja maltene stalno na isto mjesto.
Samo par dana prije sam sjedo pod mojom smokvom. Sjedanje ujutro dok ne počne buka auta je nešto što se ne da opisati. Tisina rasparana cvrkutom ptica. Slobodno su dolazile. Nije bilo mačaka.
Arija nije cista nego je kao na slici, prozirna. Samo da nije te studeni. Planine iznad rijeke Derwent se oštro ocrtavaju na obzoru. Sjenke svijetla djeluju kao ona “ duga “ u kristalnoj prizmi kad se pogleda na svijetlost. Čekamo na radi da produžimo za Rindon. Bankina je impenjana jednim drugim brodom.

***
Nismo se navikli na dimore . Čudno nam je malo to čekanje. Prvi dan je bilo super, baš da se čovjek naspava. Drugi dan je bio u redu a treći je već falila ona dinamika posla . Stojimo na krilu mosta. Gledamo na Hobart koji je u daljini.
Tasmanija je krajnji jug Australije. Ime joj je po jednome holandezu. Albert Tasman ju je istraživao. Zameće se priča. Nekako nam je najsimpatičniji podatak da su psi dovedeni tu tek kasnom sredinom 18st. Počinju i vicevi o klokanima. Kad su vicevi o životinjama posrijedi nema šanse da se završi bez nekog papagaja.

***
Kaže, svaki dan prolazi policajac a papagaj mu vikne sa balkona u prizemlju, velike zgrade sa mnogo stanova: “ Hej policaj “. Ovaj mu onda osorno odbrusi, kao što je svaka vlast osorna, pitanjem : “ Što je bilo ? “. Papagaj bi mu odgovorio: ” Nije bilo ništa osim toga što si ti jedan glupi policaj. “
Iz dana u dan. Svako jutro tako. Ljut na to, policajac ode kod gazde. Zaprijeti gazdi da će mu udaviti papigu ako ga bude nazivao glupim policajem.
Gazda, uznemiren, stalno je ponavljao “ Kiki, ne smiješ to da govoriš gospodinu policajcu. On je vlast. Ako ga budeš vrijeđao zadaviti će te.”
Sutradan, policajac opet prolazi. Izazivački se zaustavi gledajući papagaja . Kiki mu opet po svoju: “ Hej policaj “. Bijesan, već se spremao da mu zavrne šiju, nasjedne pa ga ipak upita kao svaki put “ Što je bilo “. Papagaj mu reče : “ Znaš, ti znaš “.

***
Kapetan Marcus se penje na brod. Znamo se već dobro. Pozdravljamo se. Po običaju i propisanoj proceduri analiziramo plan prolaza. Najkritičniji dio prolaza je ispod jednog mosta. Usko je a uspomene uvijek ožive kad god brod tu prolazi.
Bila je foškajica kad je jedan brod udario u noseći stub mosta. Par auta je slećelo u brzu ledenu fjumeru. Rijeka je učinila svoje. Australija je plakala a desetak funerala je učinjeno u jedan dan. Toka bit više nego atento.
Aktiviramo svoje magnetofone mada brodski postoji. Svaka riječ, ne daj Bože potrebe da se zna, što je ko reko. Ja ukopčavam svoj a kapetan Markus pali svoj.
Sa svom cibrinom koja reže Hobart djeluje nekako razigrano . Velika zgrada hotela koji je i kockarnica okružena je nizom manjih kuća. Fasade su obojene živim bojama. Sa strane grada na zelenoj uzvisini poviše rijeke vide se ostatci bivše gubernadurove palače. Žuti oker starih cigli se baš slaže sa onom vrištećom bojom zelenih pašnjaka oko nje.

***
Činio sam se lud da ne vidim moju vojsku kako trpaju boce bire u svoje ruksake. Znam da je bila i koja botija konjaka ili whisky-ja. Oni iz kluba su potvrdili da neće prodavati špirit. Moji su mi obećali da neće činjet provištu alkohola. Svak je bio zadovoljan. Ma fermo bi ja njih nego ih nisam mogo viđet. Njima na sreću ja svaki put okrenut dok botija ulazi u bursu. Veseo ovaj moj a veseo i trgovac. Baš mi milo preko oka gledati kako namiguju jedan drugome jer ih nisam oservo. Takav ti je brod , što ćeš mu ga sad.
Najvažnije je znati što moraš a što ne smiješ, ni znat, ni čut ni viđet. A na finiminentu ni ljudi nisu beštije. Ne trudim se nimalo da im to stavim do znanja.

***
Kad se uhvatimo širine nekad rečemo da smo se uhitili ledine.
Dolazi mali od kamare. Pita može li dobiti koju baksu bire. Galiotski me gleda. Kaže da mu je ćeri treći rođendan. Uvjerava me da njanci jednu bočicu nije kupio u klubu pomoraca.
“Ajde, koliko bi baksa” - pitam. “Pa koliko možete dati” - pita me servilno. “Je li dosta jedna” – ja ću njemu.
“ Paaaaaaaaaa......... “ , on će. “Vi odlučujete”, dodaje.
“Ala da, dvije, jesi kontenat”, pitam ga. Oči mu se krijese. Svak se pravi blesav. Ako mu je ženi rođendan može dobiti samo jednu. Otac, punica , tast isto jedna. Prokužili su da radi djece tobože natežem ali da dam na kraju uvijek dvije bakse.
Što bi ja dao da sam ja mogo tako pitat na račun moga sina koga nema.
Kurvini sinovi, nisam ni finuo dolazi još jedan timunjer. Moli još jednu baksu, jerbo su rođaci a mala puni tri godine a treći je Lipanj, treći Juni. Ajte , vrag vam sreću odnio. Bez lomljave da bude i nema više. Coca Cola da. To može. Nijesu se baš pretrgli oko nje.

***

“ Znaš li ti što je danas” - pita me poslije kapo. “Jasno da znam”- rekoh. Danas ti ga je treći Lipanj ili ti ga Juni , uzmi što hoćeš. Dobar je dan, Ledina, navigacija.
“E, vidiš, nisi u pravu” - on će meni. “ Znaš li ti da je danas našoj curi imendan ” - nastavlja. “Danas su Zadušnice , sveti car Konstantin i carica Jelena . Našoj Yeleni je danas imendan. Može li jedna baksa pive?“
“ Ma može, kako ne bi moglo za Elenin imendan “ - rekoh. Niko ti ne zna ko mornar nać razlog za dobit malo pića. Barem je onda bilo tako.

***

Pogledam kasnije moje kalendare, crkvene. Uvijek sam ih nosio sobom oba. Stvarno. U “ prvom ” kalendaru piše, 03. Lipanj, Karlo Lwanga i drugovi. Otisnuto crnom bojom. U “ drugome “ dan je upisan crvenom bojom. Stvarno, lijepo piše, “ Zadušnice, Sveti car Konstantin i sveta carica Jelena “

***

I on, ko toliko njih drugih, da mu je Jelena žena. Nije me bila volja da mu objašnjavam da je onda bila samo jedna, nepodijeljena crkva. Nisam mu htio pričati o Konstantinovom snu pred boj kad mu se prikazalo ono svima znano “ u ovome ćeš znaku pobijediti “. Nisam mu htio objašnjavati da je Jelena, mati Konstantinova a ne žena. Držim se one “ ne zameći s Bogom kavge jer je s Bogom teško ratovati “. Ima tu nešto. Nisam mu htio reći ni da na grćkom ime Jelena odnosno Elena znači “ zračak sunca “. Čemu ?. Rekoh mu da uzme pivo i u sebi rekoh, “ sretan ti imendan Elena “. On uzme tu baksu bire i ode.

***
Nisam nikad bio raspoložen za veliko piće na brodu. Ljudi te opet gledaju kao neku vlast. Po inerciji, vlast je uvijek loša. Uvijek si govno za nekoga. Jedno si ako ne daš, drugo ako ne daš koliko bi neko htio, treće si ako si protiv pijanki. A opet treba i njih razumijet. Da te niko ne razumije, uračunato ti je u plaću.

***

Zadnji put kad sam gledo, nisam gledao datum. Sjećam se da je pisalo: da ide sa New Zealanda za Rindon – Tasmaniju. Metanol se vozio.

***

Da je koji slučaj sad treći lipanj , što ?, crno slovo i basta. Treći Juni je nešto drugo. Crveno je slovo. Opet bih rekao “ Sretan ti imendan Elena “. Da je ona tu naveo bih je da upita “ Što je bilo? “. Ja bih joj rekao “znaš ti znaš “. Zaludu bi trenirala strogoću.

***

Opet sam u učionici. Ona je gori, na pijanu. “ IV Nb”, četvrti nautički “ b “. Ovdje, u Crnoj Gori bi to bio razred “ Četvrti nautički, dva “.
Vidi se ulaz u skulu. Gledam one čemprese što sam ih sadio. Danas ih nema. Jedni mi kažu da ih je ubila biša, crv oni što izjeda drvo, jedni govore da su ih posjekli u vrijeme ono ludo, treći kažu, rak stabala.

***

Sat je iz hrvatskoga. Analiza lektire.
Onda mi je bilo nekako najlakše pričati o onoj ćupriji. “ Čito je jesam a hodo po njoj nijesam. “ Samo sam autom jednom paso preko nje.
Znatno kasnije naletih neđe na jedan citat. Kaže Andrić nekako, koliko se sjećam:
“ Ni putovanja više ne pomažu. Ono od čega bih htio da pobjegnem ide sa mnom a ono što bih ja potajnom i nepriznavanom nadom u sebi želio da vidim i imam ne javlja se više ni u snu.”
Iz knjige “ Jelena, žena koje nema”.
Ivo Andrić

***

Da joj je sad imendan znam da bih joj rekao, “ Sretan ti imendan, znaš ti znaš, sve ti dobro znaš “. Neću, nemam pojma gdje sad ona plovi.

***

Tako, sve svoje nosim sobom. “ Omnia mea cum se portam “. A samo mi je trebo još jedan oni vijađ, ultimi. Gotovo je. “ Barka fondo, ponti fati “ . Priznajem, ne bih brontulo, strpio bi se sad iako mi studen sve više smeta. Isplatilo bi se pretrpit. Volio bih viđet opet kako kitovi poigravaju pred provom broda.

***

Pozdravljam se na barkarižu sa barba Ćirom. Opet gledam toga starog mudrog timunjera. Osjećam stisak njegove ruke. Slušam ga opet .
“ Zajeba si se mali. Napravija si pizdariju. Triba si lipo poć doma odma kad ti je naškodilo more. Ne, ti muškardin, tija provat moreš li podnit more.Ne daj ti Bog mali vidit ća brod i čovik mogu sve provat i pretrpit “

***

Puno. Puno se može podnijet. Provo sam i viđeo. Intanto zaludu priča.

***

Teško je dopustiti bilo kome, bilo čemu da ti postane neko. Kad je more bilo po srijedi znao sam da neću imati izbora. Tako se i dogodilo. Kad kreneš postati nečiji pas, nisi ničiji ako te neće. Najbolje je biti oni mali pasičak na baterije. Neko će te pogledati, neko neće, ali ne boli toliko.

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac