Kao podgarnuta ždrebica, stušti se sa Sutormana i Rumije, i stane da galopira gradom...
PIŠE: Vesna PAVIĆEVIĆ
Obijesna, ljuta, orkanski brza, začas probije sve tvoje toplotne barijere, pa i samu kožu, nastani se brže-bolje u tvojim kostima i natjera te da mišiće staviš u stanje pripravnosti. Oni se u samoodbrani stežu, i tako zapeti i sapeti, poprimaju snagu nalogodavaca koji mozgu diktiraju da sa ove barske vjetrometine što prije pobjegneš u nešto prijatno, meko i zaštićeno. Stoga ulaziš žurno u jedan od svojih omiljenih kafića. Zapahnjuje te buka i toplota, miris kafe, žagor ljudi, dim cigareta... Sijedaš na svoje omiljeno mjesto (ako imaš sreće ono je slobodno), raskomoćuješ se, naručuješ čaj...
Osluškuješ sve te zvuke, njušiš mirise čokolade, pice, kapućina, gledaš ljude oko sebe... Bacaš pogled na sto sa četiri djevojke u društvu sa četiri mobilna telefona, i na dotični sa tri sredovječna muškarca u tri sakoa i tri pedantno ispeglane košulje, i pride tri kravate, i na sto iza njihovog za kojim jedna postarija gospođa druguje sa laptopom, i na onaj za kojim dokoni mladi čovjek žonglira sa cigaretom, praveći kolutove od dima...
Uto stiže i tvoj čaj. Obujmljuješ šolju šakama, prvo jednom pa drugom, griješ se tako, čekaš da toplina prostruji tvojim venama, biraš najljepšu boju omota, to ti je izgleda jedini kriterijum, potapaš vrećicu u vodu, pratiš kako grimiznocrveni koncentrat hibiskusa polako osvaja prozirnost vode... Čekaš da odstoji, konstatuješ kako ti je toplo, i kako ti prija ova živa atmosfera, ovaj zadimljeni mozaik slika, glasova, mirisa, muzike, smijeha, nikotina, konobarske užurbanosti... Zagledaš se u prolaznike na ulici, iznenada se nasmiješ jer vjetar jednoj djevojci upravo grabi šešir, pratiš kako ga polutrčećim korakom sustiže, savija se i podiže, i vraća na svoju ljepuškastu glavu, pa se osvrće da provjeri da li je neko ,,ulovio” ovaj prizor.
Onda ti kroz staklo mahne bivši đak, i nešto toplo oko srca spoji se sa toplinom tvojih ruku koje još crpe energiju vrele šolje. Sad i ti iznosiš svoj mobilijar iz tašne – telefon, kutiju sa naočarima, knjigu koju trenutno čitaš. Cigarete ostavljaš u tašni. Kako otrovom skrnaviti dobrotu čaja?! Ali bez knjige, podrazumijeva se, već godinama ne ideš nikud, i mada znaš da od čitanja ovdje nema ništa, ili skoro ništa, vas dvije igrate ovu lagodnu igru, zapravo izjavljujete ljubav jedna drugoj u magličastoj punoći kafića. Cijediš limun u čaj, dodaješ med. Prinosiš šolju usnama, osjećaš kako ti prijatnost klizi niz grlo.
Otvaraš knjigu na obilježenoj strani, i kucaš na vrata poznatog svijeta. Ovoga puta uspijevaš da upiješ tu trista šezdeset šestu stranicu teksta, i začas, ti se seliš u Norvešku, i to dolazi nekako lako, jer si u stvari i jutros i sinoć i juče tamo bila, i vidiš mladog Knausgora kako grabi kroz snijeg, na svoju prvu životnu žurku...
Otpijaš još jedan gutljaj čaja, ponosna što ti polazi za rukom da uskladiš sve to – i buku i čaj i Norvešku, i svijest da si u toplom naspram ledenog sjeverca napolju. Onda osjetiš blago tapkanje nečije ruke na ramenu, i vidiš dragi osmijeh prijateljice, raduješ se iskreno tom susretu, iako ti je pomalo žao zbog Norveške i Knausgora, pozivaš je da ti se pridruži, ali ona je već za onim stolom dijagonalno, u nekom drugom spoju. Obećavate jedna drugoj skoro zajedničko ispijanje kafe, i za njom ostaje tajna odnekud poznatog parfema... Odlučuješ da se otmeš prustovskom porivu u sebi, ne želiš da odgonetaš na šta te to vraća ova opora mirisna nota, ali osjetiš kako jedan nejasni pramen tuge promakne tobom. Mijenjaš položaj tijela, vraćaš se brzo sadašnjosti, hoćeš opet u Skandinaviju, jer kad ćeš ako nećeš usred zime. Ali, racio te poziva da provjeriš koliko je sati, i telefon te upozorava na ono što i sama znaš – da za nekoliko minuta moraš da kreneš i okreneš se svojim dnevnim obavezama. Pripremaš sitninu, provjeravaš novosti u telefonu, pakuješ se polako, ispijaš čaj do kraja, opet pomišljaš na hladnoću. Stežeš zube. Ubacuješ mišiće u prvu brzinu. Čeka te težak komad puta. Daješ znak konobaru da je novac na stolu, ustaješ, zakopčavaš jaknu, stavljaš kapu, navlačiš rukavice smiješeći se tek pristiglim poznanicima. Izlaziš...
Iz ušiju, nosa, očiju, munjevito iščezavaju obrisi prostora u kome si dosad uživala. Bura ih jednim jedinim udarom odnosi daleko. Sad te već i šiba po obrazima, ali ti se ne daš, borite se prsa u prsa. Uporna je i snažna, ali ne odustaješ. Nalet se napokon stišava, pobjednički nastavljaš dalje, hodaš mirnije, namah se dosjećaš atmosfere u kojoj si do maločas bila, zaključuješ kako je čaj od hibiskusa bio posve divan u januarskoj graji kafića, i kako je život u osnovi lijep, uprkos buri, i kako treba biti zahvalan za te naoko neznatne životne kolačiće čija boja, miris i ukus nijansiraju tvoj svijet, a baš nijanse su često one koje kod tebe presuđuju. Zatim novi nasrtaj mitskog Boreja, i nova borba. Nema ti druge nego da izdržiš. Tamo negdje ljudi ostaju bez domova, a ti, od ovog vjetra, možeš ostati samo bez kape, ili bez struje... Zato grabiš dalje. Što prije se izboriš sa svim što ti je zacrtao ovaj izlazak u grad, prije ćeš u Norvešku. I to na cijelih sat-dva-tri. A to nije kolačić, to je već prava životna poslastica.
