Prenosimo tekst Ibrahima Huseinovića, kolumniste portala gusinje-info.com, posvećen čuvenom profesoru barske Gimnazije Iliji Lemajiću.
“Ilija Lemajić, profesor pravoslavne konfesije koji je bio kao drugi roditelj”
Autor:Ibrahim Husejnović
Nije mi pomagalo ni to što sam na jednu zadatu pjesmicu, učio dvije ili tri napamet, što sam za pola zadatog gorskog vijenca, cijelog znao napamet. Nije pomagalo što sam sijasaet književnih kritika kao pjesmicu recitovao pred profesorom koji je na mene i na moje sunarodnike gledao kao na neko strano tijelo i na nekoga ko ne treba da se čkoluje, obrazuje i usavršava. Nijesu su mi pomagale mnoge četvorke iz drugih predmeta, budući da je jedan zao i pokvareni profesor naumio da me ostavi na polaganje a mozda mi i izgubi godinu, na bigajri hak.
Ne zbog toga sto ja nijesam poznavao materiju koju mi je on predavao, već zbog toga sto je zacrtao da mene i moje sunarodnike ponizi i ubije nam pjesnika u nama , s ’krajnjim ciljem kako bi nas demoralisao i odvratio od školovanja. Naopako i loše s’njegove strane da lošije biti ne može. A Allah Uzvišeni je znao koja je on milet, pa ga zbog svega što je činio svojim vaspitanicima ostavio bez poroda, da srlja i griješsi do određenog roka i da za sve to odgovara na kratkom dunjakulu i na onom drugom vječnom Svijetu. Nije mi bilo druge, morao sam zbog ovog i ovakvog vaspitača promijeniti sredinu i školu, a za to je bila zgodna prilika grad Bar gdje sam imao dvije rođene tetke sa svojim porodicama.
Davne 1974/75.godine u jako organizovanoj Srednjoj skoli “Niko Rolović” Bar, za razrednog mi je starješinu bio sudjen Ilija Lemajić, profesor ruskog jezika. Bio je veliki džentlmen i lik kojem smo svi mi njegovi vaspitanici vjerovali i ponosili se sa njim. Davao nam je prave roditeljske savjete u životnoj dobi kada se i trunka dobra i zla pamti do groba. A od našeg voljenog razrednog smo mogli uvijek čuti ono sto nas je najviše interesovalo i što nam je najviše moglo valjati kroz život. Mnogi bi roditelji u zvijezde digli svoj evljad, ali zbog svoje ograničenosti i barijera u svom obrazovanju, u puno slučajeva nijesu u stanju da pomognu koliko je neophodno.
Profesor Ilija će mi ostati u mom trajnom sjećanju, kada sam se u drugom polugodištu četvrtog razreda Gimnazije u Baru, zbog jake prehlade našao na bolničkom liječenju u Straom Baru, u kom slučaju mi je razredni došao sa svim učenicima iz mog razreda i pružio mi bezrezervnu podršku.
U konsultaciji sa ljekarima on je tražio da se skrati moj boravak u bolnicu na Ušnoj klinici, gdje sam usled visoke temperature i plehlade morao da saniram sluh koji mi je bio oštecen na jednom uvu. Odmah po izlasku iz bolnice me savjetovao da to što mi se dogodilo nije nikakav problem, da ne smijem zbog toga da se opterećujem i da na to mislim, već da se što više bavim sportom, fudbalom, skijanjem i slično, a što sam ga ja poslušao.
Ilija Lemajić je bio vrhunski sportista u rvanju, pa je svoje sportsko iskustvo i značaj sporta za zdrav duh mladih, na nas mlade prenosio. Bio sam izuzetno počašćen, da sam bio jedini ucčenik koji za vrijeme tog drugog polugođa IV razreda Gimnazije u Baru nijesam niti jednom dobivao negativnu ocjenu, iako je par učenika bolje učilo od mene.
Želio sam da dokazem nepravdu koja mi je u rodnom Plavu učinjena i u tome sam u cjelosti uspio. No, naučio sam i uspio mnogo više od toga, jer je Bar jedna kulturna sredina, u kojoj svaka individua odiše svojom posebnošću, ponosom i odvažnošću.
