Ni jedna građevina u novijoj istoriji Bara nije bila osporavana i hvaljena kao Robna kuća „Izbor“. Građani, naviknuti na uglavnom jednolične građevine, a i stručnjaci, imali su oprečna mišljenja o njenom arhitektonskom rješenju. Ona je do danas predmet ocjene građana i gostiju Bara.
“Od devet zmajeva “. Da, odatle dolazi ime Kowloon. To je srce Hong Konga. Lijepo je doći tamo posebno ljubiteljima elektronike. Nema što nema u tome gradu. Najviše pak ima gužve. Neki standardi , normalno prihvaćeni svuda kažu da za normalan život i stanovanje čovjeku treba deset kvadratnih metara stambenog prostora. Hong Kong je slučaj za sebe. On ima svoja pravila. Samo jedan i po kvadratni metar po glavi , pa sad zamislite.
I prilikom ovog aprilskog zahlađenja najgore su, kao uvijek, prošli tvrdoglavi – oni koji ni za živu glavu nisu htjeli da ponovo aktiviraju zimske jakne i jorgane. Jednostavno, nisu htjeli da priznaju da su ih prije vremena spremili na vrh plakara, niti da prihvate da se vratila zima usred proljeća.
U susret novom ljetu Bar ne liči na sebe. Djeluje nekako zapušteno, kao da se ne raduje sezoni, kao da ništa ne očekuje od nje ili priželjkuje da i ne stigne. Više je razloga za takav utisak, dva su vidljiva golim okom: Bar, definitivno, nije čist i uredan kakav je nekad bio, a najljepši ukras grada – palme, pokosila je ona ludačka januarska hladnoća. Sad djeluju kao očerupana pilad, sa sivim, umjesto zelenim granama koje, povijene, štrče na sve strane, kao da nisu „sve svoje“. Zbog njihovog depresivnog izgleda,više mi ni šetnja od onog atraktivnog i oku ugodnog “Nultog spomenika” do mosta Željeznice, ne predstavlja zadovoljstvo.
Knjaz provodadžija
Piše: Čedomir RATKOVIĆ
Moji preci, pored poljoprivrede i stočarstva, bavili su se i kovačkim zanatom, koji su izučili kod nekog Vreteničića u Zupcima. Moj prađed Mitar Vasiljev Ratković bio je kovač, puškar i narodni ljekar. Kažu da je bio vidovit. Znao se dobro sa Selim begom Barskim, a kasnije i sa Knjazom Nikolom.
Slijetanje na aerodrom u Hong Kongu zahtijeva vrhunske pilote. Čas posla da se sleti u more - toliko je sve usko.
"..ne treba dirati vojnika. Taj posao je sam po sebi dovoljno nesrećan..."
Prva „umjetnička“ frustracija s kojom sam se u djetinjstvu suočio bila je podjela uloga u predstavi „Džon Piplfoks“ tek formiranog dječjeg dramskog studija „Duško Radović“. Ne toliko zato što me nije zapala naslovna uloga (s kojom će se kasnije mjesecima maestralno nositi Saška Šaranović, danas Leković), koliko odluka režisera Dragiše Simovića da mi povjeri tumačenje sedmoglave aždaje i pećine. Aždaju sam donekle i progutao, ulogu pećine nikad.
Strana 38 od 43