Pisat ću ti opet pisma duga

Piše: Marijan Brajac

Ne volim kad netko počne sa grintanjem odmah ujutro čim se ustane. Kad sjednem da piskaram pomislim nekad kako će vam se ovo sviđet. Nekad sam i ja poput Paja Patka. Znam i ja ujutro brontulat. Doduše, meni je to češće u ova zimska jutra koja ne volim. Ne volim viđet pingvine kad se razigraju na onom ravnom platou koji se naziva nulti podiok na termometru. Jutros ih je bilo četiri. Sad su tri velika i jedan mali. Prevedeno, da nema dileme , plus tri i po, Celziusa.
Ne volim kao što je bilo viđet juče Kotor onako jadno okićen za Božić. Zapravo nije okićen nikako. Znam da je najmnogoljudnija muslimanska zemlja, Indonezija ljepše okićena za ovaj kršćanski Blagi dan.. Ipak, jučer se Kotor razotkrio kao nikad. Pokazao je svoje veliko srce radi jedne jako bolesne djevojčice, jedne dvanaestogosišnje Anđele. Nadam se da će ona slijedeći Božić šetati kotorskom rivom ne misleći koliko je njen anđeo čuvar daleko od nje ili ne.

***
Vrijeme teče jako polako čekajući partencu sa kotorskog sidrišta .Sretosmo se na mostu kad je bila promjena straže. “ Ke nova , Kako je “ zapitah ga ? “ Ma pušti. Umoran sam ko kučak. Već sam mjesec i po dana na brodu. Toka mi još 15 dana . Nadam da će biti samo deset i onda adio , doma “ rekne on umornim glasom. Kontrat je puna dva mjeseca. Nikad finut. Baš sam umoran.
“ Ma danu, nisam te dobro uhitio. Kažeš mjesec i po dana si na brodu i umoran si ko kučak “ , opet ću ja. “ E, a što ti se para malo , reče on, pa odmah nastavi, “ a bogati koliko je tebi bilo najduže ostati na brodu? Meni je bilo najduže 22 mjeseca. 22mjeseca? Dvije godine manje dva mjeseca ? Je, dva godišta manje dva mjeseca “ potvrdim mu ja.
Gleda on mene , gledam ja njega. Dva mjeseca ? opet ja njega pitam a on odgovara, ma čuj da nijesi što fulo ? Ne, ne , reko sam ti, dvadesetdva mjeseca , potvrđujem mu.
“ Ma dobro, intanto , ako se čovjek radi potrebe nađusta, malo skype, malo IT, pa nekako i da se izdurat “, nastavlja moj mladi prijatelj . “ Ma ke, kakav skype i internet. Nije to onda ni postojalo “, opet ću ja njemu. “ Nije postojalo ? Pa dobro kako si se mogo čut sa svojima “? Slijede njegova pitanja. Ja mu odgovoram ma vidim nešto ipak fali da me razumije jer on opet u po glasa sam sa sobom izgovara, “ dvadesetdva mjeseca , ma daj nemoj me zezati “.
A bila su zaista dvadeset i dva puna, dva godišta manje dva mjeseca. Nije bilo interneta. Sve je bilo drugačije. Bila su to vremena, malih , sporih brodova sa ljudima koji su radili živeći od jednog pisma do drugoga. Nismo ih slali u bocama koje su se bacale u more ali razmaci od pisma do pisma znali su nekad biti jako dugi. Tako vam je to bilo. Strpaš život u tri kufera pa ga razvlačiš od jedne kuverte do druge. Po rukopisu adrese zno si odma kome si na pameti. Neki rukopisi su uvijek bili posebno miliji od onih koji su najčešće dolazili.

***
Mogu reći bez skrivanja. Bio je to “ Molat “, ex “ Jugoslavenska Tankerska Plovidba “ iz Zadra. . Moj kadetski brod. Stari jedan tanker lijepoga šesta. Partili smo iz Rijeke za Crno more. Kako je bilo uvijek i ovi put isto tako. Prazni. Odessa kao Odessa, uvijek ista zamotana u ono svoje pastel svijetlo zelenilo. Ukrcaj nekakvoga benzina za Drač a onda je iza toga tokalo za Ameriku. Pisma se nikad nisu slala iz Sovjetskog saveza. Ne bi nikad ni arivala. Nije bilo navike pisati iz Turske a iz Albanije pogotovo. Svejedno svi smo mi pisali pa ćemo poslati poštu doma kad bude prva prigoda. Debelih mjesec dana puta pred nama do New Orleansa. Pomisao koja je nikome nije stvarala veselje.

***

“Da se razumijemo, da je chiaro svakome . Neću da se sramotimo. Svak ko da leteru ima da stavi ne jednu nego dvije škatule španjuleta “ odzvanjao je barbin glas u salonu. “ Neću ja da mi oni pujiški peskeređi pričaju iza leđa kako je komandant na tome brodu neki jado “ - nastavlja je barba strogo na kraju sastanka. Svi su do jednoga bili tu osim gvardije. Obično smo sastanke uvijek nastojali škivat. Ja sam bio tupomalo kao inventor. Svaki sastanak a ja uvijek zapisničar. Zapisnici su se slali u direkciju da vide kako naš samoupravni život ide onako kako se od nas i očekuje .
***
Nismo sebi dali gusta pokazati da smo napeti svi do jednoga. Niđe nikoga na vidiku. Još malo pa dolazi oni okret lijevo i onda poviše Sicilije na zapad dok ne dođemo do Missipija i New Orleansa. Ono što ključa u prsima ne smije se pokazivati.

“ Eno je, eno jedna “- zaviče timunjer na krilu mosta zadužen za osmatranje. “ Noštromo, daj , ‘bemu gospu , đe si si sad inkapelo. Đe je važ sa poštom . Dok se okreneš oko sebe kučak će te tri puta ugris za guzicu “, nervozno će ćif noštromu.
“Nema fale ćife. Sve je pronto. Evo je “ , odgovara noštromo noseći kantu od piture piturane u bijelo. Na gornjem dijelu ispod poklopca je bila faša narančaste boje da se bolje vidi. Na dnu je bio jedan uteg učvršćen da se važ drži uvijek uspravno. Kao jarbolet na poklopcu stoji jedna dugačka elektroda za koju je zalijepljena ipak ne baš toliko mala crvena bandijera. Crvenilo razbija bijelilo slike one poštarske trumbete da se zna da je pošta. Onako kako se nekad zna to viđet na onim sandučićima za pisma .
***

Prva , ona barka koja je bila oservana, ide put nas. Za njom malo dalje jedna druga, potpuno crvena. Izgleda da je malo brža od ove prve, tamno zelene. Približavaju se brodui i već se vidi da će crvena preteć. Nama je svejedno koja će biti. Bitno nam je samo da neko pokupi pisma. Nagli okret timuna u lijevo i crvena u zadnji čas izbjegne sudar. Gazda zelene barke bijesno viče konkurentu : “ Fijo de bona donna , e mia , capiiiii - kurvin sine, moja je škatula, razumiješ “. Skupljenim prstima desne ruke, onim tipičnim talijanskim pokretom na kraju mu odmjeri od šake do lakta i viče put broda, “ Butta la posta Capitano – Kapetane, bacite poštu “.
Noštromo na krilu mosta, ozbiljan, svi gledaju u njega . Ima u kanti preko 50 pisama. Nije to mala stvar.Odgovornost je to. Pljusak u more nije ni minuo a kanta je već u barci. “ Buon viaggio, non preocupatevi - Sretan vam put , ne mislite ništa “, viču oni iz barke dok brod okreće polako lijevo.

***

Neka luda, jedna mala ona moja , nešto me baš dobro agvantala jutros. Mislim na sve vas, moju ekipu. Ne znam s kime početi , da mi se niko ne ofendi. Juče je bio onaj “ drugi “ Sveti Nikola. Bio sam jako arajdan kad mi se javio moj zaista veliki prijatelj Drago iz Bara. Malo se viđamo ali mi jesmo baš pravi prijatelji. Pade mi na um i jedna Mila koja se jednom potpisala kao “ mama jednog pomorca “.Znam da radi sina ovo uvijek pogleda što napišem.
Iznad Lovćena oblaci u nekim crno crvenim divljim tonovima na svijetlo plavome nebu podsjete me na Borisa. Sjedimo jednom, Boris i ja u Tivtu. Pričamo nešto. Odjednom, Boris sam sebe prekine pa mi kaže: “ Pogledaj ove bokeške pastele. Ovo ni Tizian nije u stanju napengat ovako božanski lijepo “ . Boris je meštar od palete i platna. Usto je i vrstan fotograf. Dođe mi na um i onaj Mile iz Bara što me pito znam li mu oca. Ćaća mu je bio mazač na Prekookeanskooj.
Znam da moj prijatelj Ivo tu i tamo pomisli na svoje mljetsko nebo dok sjedi ispred kuće na svome ranču u Teksasu. Ima vas fakat dosta. Drago mi je da ste tu, svi do jednoga.
Ajte, Bog, ima ih još kome se moram javiti jutros.
.
***

Neću vas mučit na sabajle više sa mojim ludostima. A neću vam ni pisat baš sve. Neću vam opisivati ono kompjuterski brzo prepoznavanje rukopisa na kuvertama pisama koje sam onda dobio. Bila bi to neka storija, kičerica, zuckerwasser – šećerna vodica. Da, pričati kako prsti nervozno kidaju u komade kuvertu na kojoj je adresa bila napisana, jednim tada posebno, posebnim rukopisom u ovo današnje vrijeme je baš nekako “ passe “ .

***

A kad se sjetim , Bože mili . Izgledalo mi je oni momenat da su noštromu obrazi bili napuhali od importance kad je barba odrešito naredio i reko : ” Noštromo, buta poštu u more “

***

Užanca bacanja pisma sa španjuletima u more Mesinskog tjesnaca je nestala. Tako mi je reko oni moj mladi prijatelj što mi se požalio kako je dugo na brodu. U ono doba kad smo slali pisma tako bio sam već neđe oko godinu i po dana na brodu. Bila su to neka sasvim druga vremena.

***

Povučeš mrcu pelinkovca. Onaj zadarski, “ Maraska “ je bio najbolji. Čitaš pedeseti i prvi put put pismo. Pokušavaš još nešto dokučiti iza onih slova. Pane mi nekad , tu i tamo to na um. Pisalo je , dobro se sjećam, “Dobila sam tvoje pismo što sig a poslo preko mora u botiji. Volim kad mi pišeš pisma duga “. Tinta od ona prva dva slova u riječi “ volim “ bila su mrcu razlivena.

***

Tempi pasati – vremena koja su prošla i ostavila samo neke lijepe, stare, mirise misli. Ne volim baš mnogo internet. Svejedno , volio bih znati da će dogodine Anđelina mater viknuti - Anđela, ma s kime se sve dopisuješ. Vrag odnio te “ masanđere “ i to vaše pisanje.

Uz pozdrav svima. Sa željom da nestane taj teški izraz : “ agresivni karcinom kostiju “. Neka ostane samo ona druga polovica : “ sa velikim izgledima za izliječenje “.
Volio bih kad bi jednoga dana Anđela čitala ovu priču svojim unucima.
Bilo bi to lijepo stvarno. Kotor nastavlja zajedno sa cijelom Crnom Gorom da otvara svoje srce radi Anđele.