Delegacija Ruske Federacije, sa Predsjednikom Vitalijem Ivanovičem Vorotnjikovim na čelu, bila je 10. marta 1985. godine gost Opštine Bar. Dvadesetočlana delegacija prije toga posjetila je Beograd. U Crnoj Gori posjetila je samo Bar, a zatim se hitno vratila u Moskvu.

Piše: Čedomir RATKOVIĆ

U Baru su Rusi prijateljski dočekani. Trudili smo se da budemo dobri domaćini uglednim gostima. Delegacija je obišla Bar i Luku Bar. Zatim smo im priredili ručak u maloj sali hotela „Topolica“. Za dugačkim stolom sjedjeli su članovi Ruske delegacije s jedne strane, a Barsko političko i privredno rukovodstvo s druge. Na sredini stola bio je Predsjednik Vorotnjikov i ja sa druge strane. Do mene, s desne strane, bio je Republički sekretar Branko Lukovac. Do Ruskog Predsjednika bio je njihov prevodilac.

Ja sam, po običaju, pozdravio drugove iz Rusije prigodnim osvrtom na istoriju, kulturu i privredu grada Bara. Posebno sam se osvrnuo na zemljotres iz 1979. godine i veliku pomoć koju smo dobili od Sovjetskog Saveza. Njihov prevodilac prevodio je ono što sam govorio vrlo korektno i nadahnuto na čemu sam mu se zahvalio.
Nakon međusobnih pozdrava, počelo se nazdravljati po ruskom običaju, u čemu nisam mogao da pariram ruskim drugovima. Atmosfera je, uz viski i konjak, postala opuštena što baš i nije bilo očekivano od Rusa. Vorotnjikov je, očigledno, bio pod jakim utiskom posjete Beogradu, pa je oduševljeno počeo da priča viceve koje je tamo čuo. Vicevi su bili sa tematikom političke stvarnosti u Jugoslaviji. Nije pričao sa simpatijama o ovim našim „dostignućima“: samoupravljanju, jednogodišnjim mandatima, itd. Ja sam se u suštini slagao s njim, ali mi je bilo krivo što je o tome gost govorio vrlo napadno i netaktično.

Razgovor se vodio isključivo između Vorotnjikova i mene. Čuo se još jedino prevodilac. Razgovor je diktirao gost, koji je, očigledno, bio iskusan političar, dobro upoznat sa jugoslovenskom stvarnošću. Pokušavao sam da skrenem razgovor na druge teme, ali uzalud. Mislim se, kad već hoće, zašto da mu ne odgovorim istom mjerom. Đavo mi ne da mira. Ne znam da li sam se ohrabrio zbog patriotizma ili zbog onog pića na zdravicama na koje sam morao odgovarati, ali sjetih se da mu ispričam vic koji se pričao kod nas, a koji se odnosio na jednogodišnji mandat „uveden“ u Sovjetskom Savezu, misleći na nasljednike Brežnjeva. Tada je aktuelni Predsjednik Prezidijuma Vrhovnog sovjeta Sovjetskog saveza i Generalni sekretar Komunističke partije bio Konstantin Černjenko (73), koji je poslije samo godinu i četiri mjeseca naslijedio preminulog Jurija Andropova.

Elem, počnem okolišiti, što bi rekli Barani „od Kamničkog mosta“, kako je u pravu da Srbi znaju da pričaju viceve, da su duhoviti, ali da i mi Crnogorci znamo da pričamo viceve. Ispričam nekoliko laganih, prevodilac prevodi, on sluša i očigledno mu se sviđaju. Ohrabrim se i ispričam onaj vic o jednogodišnjem mandatu predsjednika u Sovjetskom savezu. Prevodilac prevodi, Vorotnjikov sluša. Nastade tajac. „To je crni humor“, reče, i ponovi to dva puta. Ipak, nastavi s razgovorom kao da nije ništa bilo. Poslije izvjesnog vremena jedan član Ruske delegacije diskretno ga je o nečemu informisao. Vorotnjikov je ustao, zahvalio se na gostoprimstvu i izvinio što mora da se vrati u Titograd. Sa mnom se pozdravio vrlo prijateljski. Vrlo brzo nakon njihovog odlaska saznali smo da je umro lider Sovjetskog Saveza Konstantin Černjenko (vladao je 13 mjeseci), koga je zamijenio Mihail Gorbačov.

Nekoliko godina kasnije ondašnji Predsjednik Vlade Crne Gore Radivoje Brajović, inače, dobar čovjek i prijatelj Bara, ispričao mi je epilog ove priče. Kada se Vorotnjikov vratio u Titograd bio je uvjeren da sam ja prije njega bio obaviješten da je Černjenko umro. Brajović mi je dalje rekao da je bilo riječi i o riziku da dođe do otkazivanja posjete zbog onog vica. Naravno, u Podgorici je raspravljano i o mojoj političkoj odgovornosti. Sve je to prekinuo Marko Orlandić, koji je kazao da ono što sam ja rekao oni u Titogradu ne smiju, a da Rusima treba reći i odgovoriti.

Tako sam, ne znajući da je toga dana umro Predsjednik Černjenko, ispričao vic o jednogodišnjem mandatu u Sovjetskom Savezu. Da nije bilo Marka Orlandića ko zna šta bi partijski drugovi u Titogradu smislili.

Što bi Barani rekli: „I treba mu kad mu Đavo ne da mira.“