„NITI“- knjiga poezije Ljiljana Vujović – Bar 2018.

Piše:Senad M. Karađuzović –Karađoz

Funkcionalna jednostavnost smisla iskaza, jeste dokaz da svoje enotivne nivoe pisac može bolje primaći potencijalnom čitaocu, a bez upotrebe i bez visokoparnih bombastih izraza.

U mnogim primjerima je duž vremenske ose evolucije književnosti to i dokazano.
I šta zapravo tjera pisca da piše?
Da li je to poruka:“Ja sam jednom bio sadašnjost, a sada sam samo dio tvoje prošlosti!
Čitaj kakav sam bio. Razumjet ćeš ako budeš htio“.
Ili... Nemogućnost dvosmjernog dijaloga, dovodi do tišine (koju autorka u više navrata napominje vrlo jasno). A tišina je tempirana bomba koja recimo kad-tad pukne u vidu knjige ispovjesti...

EMOTIVNA ZGARIŠTA:
Ova „prozodija“ (prozno – poetski tekst) „NITI“ autorke Ljiljane Vujović zapravo su TKANJA iz dva dijela i međuprostora. Tkanja vremensko-prostorna od emocija, vrlo pažljivo ispovjednih poruka, u tonu crnogorsko – barskih toponima.
Autorka Ljiljana Vujović je dijalektički vaspitana i na jedan skroman način NOSI SVOJ KRST.
Njena pripovjedna lapidarnost dolazi do izražaja tek kad u tišini, sama, nalazi svoje svjetove.
Takve primjere „hrabrih žena“ nalazimo na ovim geografijima kod naših majki, starijih sestara i tetaka.
Svu slikovitost i raspored naizgled najbeznačajnijih detalja (a detalji čine cjelinu prostora) nalazio sam kod Marsel Prousta.
I kako sam propustio jednu ovakvu knjigu, lako. Ponekad nam se nešto jako važno potkrade, a mi kasnije tražimo opravdanje.

Pročitavši je nadoknadio sam propušteno.
Nevjerovatni emotivni naboj individue se osjeća u drugom djelu, kojim se prekida idila odrastanja.
Životi svih nas su stvarnost.

Uzdasi i nostalgija su pokazivanje sopstvene nemoći.
Ništa nijesmo sanjali, sve je tako u djetinjstvu (prvi dio knjige) i vrišteći nas upozoravalo da život nije lak!
Moram priznati, još se nigdje niti sa jednim autorom nijesam identifikovao na istoj emotivnoj relaciji, psihološkoj ravni koliko sa ovim djelom autorke Ljiljane Vujović.

Možda zbog tog što smo savremenici?
Možda zbog tog što smo sugrađani?
Možda zbog tog što smo na hrabar način koračali kroz živote?

Autorka na svoj matrijarhalno – konzervativan način, a ja više – manje na nekonvecional način.
( Ostavljam komparaciju ličnosti, ovo je osvrt za knjigu NITI).

Vratiću se na početak: ZBOG ČEGA PISCI PIŠU?

Zašto je Ljiljana Vujović napisala ovo prozno poetsko djelo?
U jednoj prepisci mi napisa: Prodala sam tiraž da bih kupila kuhinjski pribor za NARODNU KUHINJU“.
„I“? smeteno upitah sa jednim slovom i jednim znakom interpukcije.

Odgovori: Kupila sam pribor i sa njim kuvam hranu za nesnađene!
Paff... Znao sam da je humanitarac, ali sam se postidio.
Ima momenata kad čovjek sretne boljeg od sebe. Tad je red priznati i reći ECCE HOMO. EVO ČOVJEKA.

Preporučujem svakom čitaocu koji se u ovim manitim vremenima odvojio od dobrih namjera i razišao sa svojom dušom, te hoda obezdušen da pročita ovu knjigu.

Možda ćemo zahvaljujući ovakvim knjigama postati na tren malo humaniji!