Ako se odlučite da posjetite Menke, koje se nalaze kilometar istočno od Starog grada, na kamenitom brdu Buval, na 260 metara nadmorske visine, opkoljenom sa zapadne strane kanjonom rijeke Bunar a sa južne strane Suvim potokom, morate proći pored zidina Starog grada, zatim kroz gradsko naselje Brbot, koje nosi ime po Svetom Barbatu i crkvi koja se pominje davne 1494. godine, pa nastavite po lošem putu, dolazite do čuvenih barskih spila na brdu Mukoval.

Piše: Čedomir Ratković

Spile imaju što svjedočiti iz prošlosti. Naš sugrađanin Petar-Peko Šoć napisao je roman „Ognjišta pod spilama“. U romanu je opisan težak život mnogih koji su došli u Bar nadajući se boljem životu. Među njima je bilo ratnika sa mnogim odlikovanjima, najviše iz Kuča. Te spile-pećine bile su dom za ljude i staja za stoku. Tu su se sklanjali od nesnosnog sjeverca i ljetnje žege. Oni su obično radili kod imućnih barskih porodica sve teške poslove i više su bili gladni nego siti. U proljeće, kada bi počele sazrijevati murve, govorili su: „Trt vi ga Barani, stigoše murve“. U spilama je nekad živio predak čuvenog bratstva Nikezić iz Mikulića, u „Ivanovoj spili“. Nikezići su kasnije bili jedna od najuglednijih barskih porodica, koja je dala mnoge poznate ličnosti.

Barske spile na brdu Mukoval

Odmah ispod spila huči rijeka Bunar, koja teče iz Turčina, probijajući se kroz svoj kanjon da se kod Veljeg mosta sastavi sa Vrućom rijekom, koja dolazi iz Veljih Mikulića, i zajedno pod imenom Rikavac nastave put kroz barsko polje i uliju se u more. Nekada je ovo bio vrlo važan put koji je preko Turčina išao na Bijelu Skalu pa na prevoj Rumije, odatle dalje za Šestane i Skaradsko jezero.

Petkom je bio veliki pazar u Starom Baru, pa je neobično živo bilo i kod mosta na rijeci Bunar. Prolazili su natovareni konji, mazge i magarci a pored njih ljudi i žene koji su nosili na pazar krtolu, luk, sir i druge proizvode.
Posebno su se izdvajale izmorene žene koje su sa Skadarskog jezera u kotarima nosile ribu za prodaju na barski pazar. One bi obavezno ribu prale u rijeci Bunar da bude što čistija za prodaju. Rijeka brza - nemirna, pa odnese poneku ribu, što su djeca sa nestrpljenjem čekala.

Odavde se moramo opredijeliti kuda dalje. Lijevo se ide za obližnje selo Turčine, koje je dobilo ime po vlastelinu Vasilju (Vasigl) Stefano Turcina, koji se pominje 1431. godine ili po vlastelinu Mangašu Turčinoviću iz istog perioda. Ako idemo pravo doći ćemo do Malih Mikulića, sela bogatog vodom. Mali Mikulići su mi ostali u prijatnom sjećanju jer sam tamo davne 1945. godine ljetovao sa braćom i sestrama u domu Prenče Marstanovića. Tamo je ljetovala i porodica Mitra Iličkovića. To, u stvari, i nije bilo ljetovanje već bijeg od malaričnih komaraca. Malo je bilo Barana koji u to vrijeme nisu bolovali malariju.

Naš put nas vodi desno prema selu Menke, u koje smo se s namjerom uputili. Menke ili Menko su imena izvedena od Dominik, koja se pominju u XIV vijeku u Baru. Posebno se pominje porodica Mence, koja je mogla biti vlasnik ovoga sela.

Moji dobri prijatelji Tahir i Aiša Metović upokojiše se u kratkom vremenu, u vrijeme epidemije korona virusa. Samo su ih najbliži ispratili na vječni počinak. Kada smo postali „fri-država“ od korona virusa, zamolim Tahirovog sina Dema da me terenskim vozilom, zbog lošeg puta, prebaci do seoskog groblja na kojem počivaju Tahir, njegovi najbliži kao i preci.

Tahir i Aiša Metović

Tahir se bavio poljoprivredom i stočarstvom, bio je maslinar i uljar. Njega su kao uljara i maslinara uspješno naslijedili sin Demo i unuk Anel, koji su otvorili moderni pogon za preradu maslina na Bunaru, tamo gdje su bila dva mlina za brašno Smaka Perića i Emra Alkovića.

Veliki doprinos napretku porodice dala je nesumnjivo Tahirova žena Aiša, koja je malo ali pametno govorila. Goste je dočekivala sa uvažavanjem.

Anel Metović u pogonu za preradu maslina

Ranijih godina sam više puta s Tahirom dolazio u Menke. Tamo je bila njihova porodična kuća, voćnjak i u neposrednoj blizini ostaci srednjovjekovne crkve sa dosta dobro očuvanim zidovima. Kome je crkva bila posvećena nije poznato, možda je to bio i manastir. Ipak, katolička crkva smatra da je posvećena Svetom Spasu. Crkvu sa okolnim zemljištem od oko 500 m2 Tahir je katastarski prenio na katoličku crkvu. Za ovaj gest dobio je i pismenu zahvalnicu od crkve. Na žalost, crkva još uvijek nije konzervirana.

Ostaci crkve Svetoga Spasa

Što se tiče porodične kuće – nje više nema. Rabija Metović, Tahirova bratanična, koja već više od 50 godina živi u Čikagu, napravila je ovdje pravi raj. Kamena kuća sa dvorištem, bazenima i voćnjakom djeluje kao prava oaza u ovom okruženju. Nadzor nad svim poslovima Rabija je sama vršila. Nedostajuću vodu dovela je cijevima iz Malih Mikulića, koji su udaljeni oko tri kilometra. Impresionira upornost jedne relativno mlade žene i njen način razmišljanja.

Rabija i Demo Metović

Most na Bunaru i pristupni put napravilo je bratstvo Metovića. Ostaje obećanje Opštine Bar da se popravi put od Starog grada preko Brbota do mosta na Bunaru.
Planinarsko društvo „Rumija“ u saradnji sa Turističkom organizacijom Bara vrijedno radi na obilježavanju staza za bezbjedno obilaženje Bara i okoline. Predsjednik društva Ilija Vukotić, koji više od 30 godina planinari, kaže da ima sve više Barana i turista koji obilaze okolne živopisne predjele.