Ima pjesama koje čovjeka lako kao da je paučina prenesu u neko drugo vrijeme.
Obično ga pjesma pronađe u lošijem raspoloženju od onog na koji ga je sjetila. I onda joj se potpuno preda. Prosto obamre, nesposoban da se pokrene, gluv i slijep za sve oko sebe izuzev za taktove melodije koji ga ubadaju kao akupunkturne igle – i bole i prijaju.
Piše: Milan Vujović
Posljednji put taj udar osjetio sam na Tromostovlju, u Ljubljani. Dok sam čekao najmlađu kćerku začuo sam zvuke pjesme koju sam najviše puta pustio na Radio Baru – „Besame mucho“, u interpretaciji Cesarie Evora ili Andree Boćelija. Ta pjesma je nastala prije ravno 80 godina. Njena autorka je Meksikanka Konsuelo Velaskez. Usred Drugog svjetskog rata, 1943, postala je planetarni hit kada je američki pjevač Sani Skajlar snimio verziju na engleskom.
„Besame mucho“ je na vječnoj listi evergrina, po mom mišljenju, za šum vjetra ispred „Dance me to the end of love“ Leonarda Koena.
Dakle, na Tromostovlju, dok se tmuran jesenji dan polako spremao u sklonište, jedan čovjek je na trubi svirao „Besame mucho“. Kao opčinjen gledao sam u njega, dok su ostali prolaznici, gledajući ovlaš i nezainteresovano, odlazi u sva četiri pravca (Ljubljana i Ljubljančani uvijek djeluju nekako nezainteresovano). Izgledao je kao da je sad izašao iz neke koncertne dvorane, u fraku i sa leptir mašnom. Bio je srednje građe, prav, guste, crne kose. Mogao je imati između 40 i 50 godina. Nijedan instrument ne može da me dotakne kao truba, posebno njeni, ako se to tako može reći, dublji tonovi, kad mi se učini da istovremeno dok slušam melodiju vidim i beonjače u tužnim očima američkih džezera, rapavog glasa i velike glave.
Sve je djelovalo nadrealno, čovjek je majstorski svirao kao da ga sluša hiljadu ljudi, a samo sam ja stajao pred njim. „Tata, tata!“ Brzo sam spustio u otvorenu futrolu sav sitniš koji sam imao u džepu (u futroli nije bilo nijedne papirnate novčanice), okrenuo se i sa nelagodom za vratom zbog toga što je vrstan muzičar prinuđen da svira za šaku evra na ulici, krenuo prema kćerki. Dugo nas je pratio tamni zvuk trube na koji smo tiho odgovarali: „Besame, besame mucho, como se fuera esta noche la ultima vez...“
Onda smo se, dok smo nogu pred nogu išli ka njenoj podstanarskoj sobi, u Trnovu, jednom od najljepših ljubljanskih naselja, u blizini rijeke Ljubljanice, prisjetili kako smo jedne davne jeseni nas petoro slušali tu pjesmu na miločerskoj plaži.
Znali smo, tako, u maju ili oktobru da obilazimo crnogorsku obalu, od Velike plaže do Perasta. Tog dana smo predahnuli u Lučicama kod Petrovca i u slast pojeli pitu sa sirom od domaćih kora, specijalitet kuće. Potom smo pomalo mrzovoljni, kao svi siti ljudi, krenuli ka Miločeru, takođe omiljenoj destinaciji. U to vrijeme miločerska plaža bila je još uvijek dostupna prosječnom građaninu. Prostrli smo se po pustoj plaži, okruženi ljepotom sa svih strana, prozirnom plavom vodom, ispred, i borovom šumom i maslinama, iza. Još smo bili na okupu, kovali smo planove za budućnost, koja je u tom ambijentu izgledala još svjetlija. I dok smo, kako se to kaže, mijenjali misli, začuli smo odnekud „Besame mucho“. Nismo ni primijetili da je iznad nas na terasi Vile Miločer, bivše ljetnje rezidencije kraljice Marije Karađorđević, u toku neka svečanost. Ispostavilo se da je u pitanju bila svadba. Pucala je od raskoši i glamura. Djevojke i momci poskidali su cipele i zaplesali na „Besame mucho“, lako i okretno na pijesku kao da su na podijumu. A mi smo se malo skupili, da im ne smetamo.
Kada se završila pjesma, pozvali su fotografa. Fotografiisali su se u bezbroj varijanti i položaja, ali tako kao da su došli iz doba korone, na odstojanju od po metar-dva i svi su gledali na razne strane, niko u objektiv, niti jedno u drugo. Dok su se fotografisali bili su krajnje ozbiljni, a inače su sve vrijeme bili vedri i nasmijani. I djelovali su veoma pristojno.
Pričali su kotrljajućim srpskim jezikom, pa smo pretpostavili da su naši ljudi iz Zapadne Evrope ili možda Amerike. Nismo, naravno, tragali, nije nas interesovalo...
Samo znamo da su nam priredili neočekivan ugođaj, kojeg smo se sjetili nedavno u Ljubljani, u danu još jednog od naših brojnih rastanaka u posljednjih 15 godina...
„Besame, besame mucho...“
„Ljubi me, ljubi me mnogo...“
