I to se dogodilo – jedan barski sportski kolektiv gostovao je, u okviru Lige šampiona, na Tenerifima! I štoje podjednako važno, krovna evropska organizacija, FIBA, obezbijedila mu je finansijska sredstva za to i ostala evropska putovanja.

Radi se, naravno, o Košarkaškom klubu “Mornar”.

Boravak na Tenerifima bila je nagrada košarkašima Mornara za sjajne igre i rezultate posljednjih godina i septembarsku eliminaciju Igokee u kvalifikacijama za Ligu šampiona. Dugogodišnji trener barskog kluba Đorđije Đoko Pavićević, “alfa i omega” Mornara i košarke u gradu pod Rumijom, prvi put je odveo ekipu na jedno gostovanje, a da nije razmišljao o pobjedi, pošto Tenerife ima mnogo jaču ekipu od njegove. Ima, zapravo, tri prve petorke, jer se u igri španske ekipe ne osjeća kad trener napravi izmjenu. A Mornar ima prvu, drugu i treću petorku. Prva petorka ne može da izdrži svih 40 minuta u istom ritmu niti iko ima pravo da to od nje traži. Naravno, da je prva petorka, u kojoj dominiraju barski Amerikanci, sve vrijeme igrala, poraz bi bio znatno blaži, ali igrače sa najvećom minutažom valja čuvati za ABA ligu koja ostaje Mornarov prioritet.

Dakle, u relaksiranom izdanju i dobrom raspoloženju koje je započeto još u autobusu Bar – Tirana, Mornarova dvadesetočlana ekspedicija pošla je na dalek put do Tenerifa. Šest puta je u četiri dana ulazila u avion: na relaciji Tirana – Rim, Rim – Barselona i Barselona – Tenerife, i nazad. Svaki avion bio je krcat, bez slobodnog mjesta, sa oko 250 putnika.

Na aerodromu u Barseloni vlasnika “Planeta” Sašu sačekao je Dragan Laković Laki, Baranin koji više od dvije decenije živi u glavnom gradu Katalonije. Laki je prvi, sedamdesetih godina prošlog vijeka, u tada mali, učmali primorski gradić, unio dah Zapada, otvarajući kafiće, diskoteke, butike... i vozeći skupocjene automobile. Iz Bara je sredinom osamdesetih otišao u Beograd, a odatle u Barselonu. Saša kaže da je kroz Lakijeve ruke prošlo mnogo para i nije ih štedio. Trojicu Barana, Sašu, Đoka i autora ovih redova, Laki je odveo u “El Tinglado Monchos”, restoran u koji dolazi svakog dana već 20 godina. Njemu i njegovim gostima obradovali su se Španci, Marokanci, Pakistanci i ostalo osoblje restorana. ”Nema većih majstora za ribu od Marokanaca” – kazao nam je Laki i ubrzo smo se u to uvjerili. Gambori, hobotnica i posebno bijela riba – merluca, u kulinarskoj interpretaciji sredovječnog Marokanca bili su tjelesni doživljaj ravan najljepšem duhovnom. Eh, što ti je čovjek!

Pošto smo se izdivili hrani i, potom, očima na pola koplja napravili krug oko čudesne građevine, crkve Sagrada Familija, remek djela arhitekte Antonija Gaudija, zaštitnog znaka Barselone, otišli smo na počinak, u hotel sa pet zvjezdica, kao i uvijek kad je KK Mornar u pitanju. Mislio sam da mi nema spavanja poslije onako obilne hrane, ali čašica “oruho di jerva”, rakije od trave, ublažila je, zaista, kako je Laki i rekao, sve (očekivane) tegobe.

Let od Barselone do ostrva Tenerife, u Atlantskom okeanu, naspram Afrike, trajao je puna tri i po sata. Bilo je malo straha zbog saznanja da pistu u gradu Santa Kruz de Tenerife bije glas da nije baš najsigurnija, ali sletanje aviona bilo je kao i svako drugo. Inače, Santa Kruz De Tenerife je glavni grad istoimene provincije, a zajedno sa Las Palmasom i glavni grad španske autonomne pokrajine Kanarska ostrva. Nalazi se na četiri metra nadmorske visine i ima oko 223 hiljade stanovnika prema poslednjem popisu iz 2006. godine.

U Santa Kruzu nas je dočekala kiša i, treba li naglašavati, luksuzan hotel, u kojem smo proveli dvije noći i nešto više od jednog dana.

Na pjeni od mora (a u Santa Kruzu ste gotovo svuda na pjeni od mora i okruženi palmama) nas četvoro “civila” (Saša, Nena –Pajova supruga, Bato M, zvani Mikeloti,odnosno šef i moja malenkost), dok je Mornar imao trening, u jednom kafiću, platili smo tri espresa i čaj, 3,60 evra.

“Ovo bi u mom lokalu koštalo 5,10 evra” – brzo je izračunao Saša, galantan i na ovom putovanju kao u svom “Planetu”.

Ali, u Santa Kruzu de Tenerife ništa drugo nije bilo jeftino, naprotiv. Sve je ili gotovo sve, kao u skupoj zemlji koja se zove Crna Gora. Priča o jeftinoj obući i odjeći je, izgleda, samo priča, ili mi nismo umjeli takve butike i prodavnice da pronađemo.

Santa Kruz je lijepo, idilično turističko mjesto, koje, zasigurno, djeluje mnogo impozantnije kad je okupano suncem, a tamo ga je, za vrijeme našeg boravka, na žalost, bilo veoma malo.

Poraz košarkaša Mornara smo već objasnili, ali ono što impresivno djeluje, osim snage ekipe Tenerife, jeste atmosfera u dvorani. U publici ima mnogo žena i sredovječnih ljudi i svi zdušno bodre svoj tim, zajedno sa mlađim navijačima, i uz pratnju bubnjeva koji ne “patišu” svih 40 minuta.

“Iduće godine igraćemo s Barselonom!” – uzviknuo je Đoko u Barseloni, u kojoj smo opet proveli nekoliko sati u četvrtak, 27. oktobra, na povratku kući.
“Smij se ti, smij, tako si se smijao i kad sam, prošle godine, rekao da ćemo igrati u Ligi šampiona!”

Portparol kluba se zamislio...