Nikada nisam čuo rahmetli Cafa Išmaka da pomene Bojanu, a da je ne nazove majkom.

 Piše: Muzafer Beljo Čauši

“Svu je đecu pristansku othranila”, govorio je, a Rizo Arap, Ćiro Zyber, Emro Abazovic,Filip Batričević i Ćemal Truma potvrđivali klimanjem glave.

Krajem septembra, kad primorska mjesta utišaju, na Pristanu je vrelo. Grozničave pripreme alata, krpljenje mreža, kalafatanje barki, gledanje u nebo...

Poslije prvog jakog juga u oktobru, kad se, zatim, s albanskih gudura stušti jaki sjever, niz Bojanu bi, milenijumskim stazama, krenula jata skakavica da u moru polože ikru. Da trljanjem trbuha o oštro pješčano dno istresu butargu i obezbijede nastavak života svoje vrste.

To je bio i znak za sve grabljivce da nastupa i njihovo vrijeme: jata galebova i mase lica i gofova prišle bi u čast slavljenja života.

E, takva svetkovina je ono za što malo, usnulo mjesto živi, što se jedanaest mjeseci čeka.

Začas bi kraj Bojane niklo nekoliko baraka, skrpljenih od onoga sto se nađe, da se kako-tako skloni glava. Na samoj obali rijeke na verigama je visio veliki kotao u kome je vazda nešto krčkalo: pasulj, čorba, kapamah - što ima. Ako ništa drugo, glavica luka, malo soli i kukuruzni hleb.

I onda, grozničavo iščekivanje i strepnja: kad će riba krenuti niz rijeku, da se ne rasprši, da ne ode previše lijevom obalom – tamo je druga zemlja, drugi su vojnici - hoće li je piloto spaziti na vrijeme....?

Tamna fleka na žuto-zelenoj vodi - znak da damari počnu da biju pomahnitalo.

'Ajde, idemo, voga” - tiha, oštra komada vođe grupe i tratka bi počela opkaljanje još neusplahirene skakavice. Polako ih mreža sabija ka obali i tada more uzavri. Poludi velika fontana sa hiljadu vodoskoka. Skakavice potvrđuju svoje ime, a mnoge i uteknu preskačući cimu od pluta. Ali ostalo bi ih i zauvijek zarobljenih, ipak, dosta.

Na Pristanu musava, bosonoga djeca (o njihovim kvrgavim koljenima jednom ću napisati priču) po vazdan su čekala očeve s Bojane, da vide što im "majka" šalje.

Kad bi se iza Ponte od Suke pojavila ribarska flluga, već izbirikane dječije oči po gazu su razaznavale koliki su darovi. Ponekad je barka virela iz mora tek jednu pedu, a ribari do pasa plivali u ribi.

Trčala su djeca put kuća noseći naramke riba, taman k'o drva za loženje - ako je dijelio Ćiro ili Filip. Bio je i jedan što ni crno ispod nokata ne bi nikome dao i djeca su se ježila kad bi on potrefio s ribom. No, i njega bi bastadhi pristanski i kaljajski brzo preveslali, pa ni on ne bi sačuvao svu ribu.

Dimilo je iz svakog dvorista maslinovo ulje i mjesto mirisalo na prženu ribu. Svi su ručali i večerali isto, nije bilo tajni. Sjutradan, kapamah, pa u žar na cigli, onda s orizom...

Treći dan, ribi nikako izać na kraj, pa bi počelo rezanje duž hrbata i soljenje, a butarge su se sušile na dimu.

Stizala je usoljena jesenka do Cetinja i Boke, uvijek pred Nikoljdan, jer je cipol "bojanez" bio na posebnom glasu...

Što grabljivice, leteće i plivajuce, ne bi uspjele dok je svijeta i vijeka, kopnenim harambašama dobro ide za rukom: otrovi, nafta, dinamit, struja... i skakavičine jeseni se – strah me - ubrzano i nepovratno sele u priče i sjećanja.

More se bori, priroda se brani, skakavica se jos uvijek ne predaje, ali... samo da ne dozivimo neke tuzne jeseni da je koji mjestanin na samrti zaželio da još jednom okusi dar majke Bojane, a da ga ostane zeljan...