„Čempresari“ nastavljaju svoju humanu misiju.

Prošle nedelje, čistili su smeće na Virpazaru. Sakupili su više od stotinu vreća plastike, stakla, najlona, konzervi... Ali, samo su začeprkali po ogromnom smeću.
Skadarsko jezero je odavno postalo najveća crnogorska prirodna deponija u koju svako baca šta stigne, direktno ili preko Morače i ostalih pritoka.

* * *
Niko vas ne mrzi više od onoga koji vam nešto duguje: novac, uslugu, dobročinstvo. Uvijek kad vas vidi podsjetite ga da nije baš sve onako kako je ubijedio sebe da jeste.
Sad bi neki rado, kao gumicom, izbrisali „čempresare“. Podsjećaju ih da nisu bili na pobjedničkoj strani, a to im je teže od ičega...

* * *
Ivo Andrić je govorio: „Ko uspe da zagreje i oživi samoću, taj je osvojio svet.“
Ali nije svaka samoća ista.
Skoro svako prijepodne sam u našem stanu sam, s tim da ta samoća nema veze sa onom za koju čovjek zna da će potrajati. Ta vrsta samoće izaziva nelagodu kod onih koji nisu na nju navikli.
Vjerujem da se stalna i beznadežna samoća mora odraziti na one koji su godinama sami. Mislim da takvi ljudi, kako se bliži starost, postepeno gube nešto od lijepih osobina po kojima su bili prepoznati i poštovani.
Možda zbog toga što su predugo sami sebi čitav svijet...

* * *
Crnogorska vlast, zahvaljujući aferi „Koverta“, nije bila na nižim granama. Ali, izgleda, ni opozicija. Conditio sine qua non svih protesta jeste da njenih predstavnika nema nigdje u prvim redovima niti da se eksponiraju u bilo kom vidu. Tek tada protesti imaju šansu na uspjeh...

* * *
„Nekad si sve mogao završiti s nekoliko krapova, po mogućnosti sušenih: u školi, u bolnici, u opštini, da upišeš dijete, da ga zaposliš... Sad su svi krapovi stali u jednu kovertu.“ (Badanj)

* * *
U iskričavo duhovitoj knjizi „Priče iz Badanja“, koju je, po kazivanju Nenada Petranovića Badanja, ugostitelja sa Virpazara, napisala Sonja Živaljević, objašnjena je suština života:
„Život ti je kao jedno lijepo zeleno drvo. No, dođe jesen, požuti lišće, počne da opada, ostane nekih pet-šest pera. A onda dođe zima, dune vjetar, obali i njih. E, to su oni što ne piju i ne puše.“

* * *
Crnogorska vlast bi, kaže Badanj, trebalo da postane turistički brend. Dovoljno je da u turističkim prospektima stoji: „Dođite u Crnu Goru, zemlju koja 30 godina nije promijenila vlast!“
To zaista mora da je zemlja blagostanja i turisti bi željeli da upoznaju ljude na vlasti koji su je takvom napravili.
Doduše, dodaje Badanj, turistički slogan može da glasi i: „Dođite u Crnu Goru da upoznate narod koji 30 godina ne umije da smijeni vlast!“
I to je, nesumnjivo, raritet.

* * *
Inače, Nenad Petranović, zvani Badanj, dobio je nadimak po ogromnoj glavi. Crmničani vele da kad njega zaboli glava „treba mu tableta ka' njeguški sir“.

* * *
Na ono mjesto na koje i car ide pješke, ne idem više s „Politikom“ pod miškom.
Sad me i tamo prati „ajfon“.

* * *
„Politikin zabavnik“ napunio je 80 godina.
Skoro četvrt vijeka bio sam dopisnik „Politike“ iz Bara i Ulcinja, ali za moje kćerke postao sam pravi novinar tek kad mi je „Politikin zabavnik“ objavio priču u rubrici „Život piše drame“. Jer, godinama je u našoj kući najvažniji dan bio petak, dan kad je dolazio „Zabavnik“. Imao sam privilegiju da ga kupujem na trafici i prvi prelistavam. Hodajući do stana uspijevao sam da pročitam dogodovštine mojih omiljenih junaka sa treće i zadnje strane Mikija Mausa i Paje Patka (kasnije Hogara Strašnog i Garfilda) i Fantoma, Mandraka, Ripa Kirbija, Iznoguda... „Zabavnik“ je do završetka vikenda prelazio iz ruke u ruku i na kraju bi ga od korice do korice pročitalo nas svih petoro.
„Zabavnik“ sam počeo da čitam u osnovnoj školi. Više smo vjerovali njemu nego svom učitelju i nastavnicima. Mislim da je tajna dugovječnosti i uspjeha lista kod svih generacija upravo u tome što su njegovi novinari uvijek pisali istinito, prenoseći tačne i pouzdane podatke na koje su se svi njegovi čitaoci, sa sigurnošću, mogli pozvati. Među nama, osnovcima, tačno se znalo ko čita „Zabavnik“, jednostavno, više smo znali od svojih drugova. I bili smo, usuđujem se da kažem, pismeniji. Nastavio sam da ga kupujem u srednjoj školi i na fakultetu, a ponovo sam mu se vratio kad sam postao roditelj.
Onda smo se našli na muci: nismo znali gdje da ostavljamo stare brojeve. Umjesto njih, odrekli smo se nekih knjiga. I dobro je što smo zadržali „Zabavnike“, jer im se stalno vraćamo i uvijek saznajemo nešto novo, kao da ih prvi put držimo u ruci.

* * *
„U čemu je tajna vječne sreće?“
„U tome što se ne treba raspravljati s budalama.“
„To nije tačno!“
„Da, u pravu ste.“