Moj san se ostvario – vidjela sam Petru.

Grad Petra je jedno od svjetskih čuda i bio je motiv mog putovanja u Jordan. Osim božanstvene i mistične Petre, boravila sam u Ammanu- glavnom gradu Jordana, doživjela sam pustinju, i dok je kod nas zima, kupala se u Mrtvom Moru...

Piše: Ivana Boljanović

Individualna putovanja su zahtjevnija od organizovanih jer podrazumjevaju dobru pripremu i upoznavanje željene desticacije kroz literature, sajtove...Ako putujete u grupi oslonite se na organizatora, definisan program, preporuke i upustva turističkog vodiča. Individualno putovanje jeste zahtjevnije, ali ima posebnu draž.

“ Kada zakoračiš u nepoznato, upoznaš se iznova. Svaki put!!! “

Prije dvije godine poželja sam da otputujem u Jordan, daleku i nepoznatu zemlju u Aziji. Zemlju koja mnogima prvenstveno izaziva osjećaj nesigurnosti zbog ratnog okruženja u susjednim državama. Uz tu poznatu činjenicu, mnogo je je nepoznanica vezano za Jordan, a boraveći u ovoj azijskoj zemlji shvatila sam da je jedna od bezbjednijih država.

Moje putovanje u Jordan planirala sam od boravka u Americi prije dvije i po godine kao student, kada sam upoznala divne ljude iz azijske zemlje. Razgovori sa njima, njihova filozofija života promjenili su moj pogled na arapske zemlje, običaje, njihovu tradiciju ... shvatila sam da nije sve onako kako izgleda iz naše “konfor zone”...Posebno su mi bile impresivne priče o Petri, gradu o kojem sam čitala i ranije.
Prije putovanja mnoko korisnih informacija sam saznala prateći društvene mreže.
Kupila sam preko interneta promotivne avio karte iz Podgorice do Budimpešte, odakle sam imala let za Amman. Povratne avio karte sam platila oko 100 eura. Takođe, preko bookinga našla sam smještaj u Ammanu, u Down Town-u, noćenje sa doručkom, 20 eura.

Sa prijateljicom Marijom iz Makedonije s kojom sam mnogo putovala ranije, nalazim se u Budimpešti odakle zajedno početkom decembra, krećemo za Jordan. Bile smo jako srećne kad smo na aerodromu u Budimpešti čekirajući kartu za Jordan upoznale dvla mladića iz Crne Gore, koji studiraju arhikteturu u Sloveniji, Vildana i Aldena. Njih dvojica su takođe, turistički putovali za Amman.
U podne po njihovom vremenu (sat vremena razlike) sletjeli smo u Amman, glavni grad Jordana. Na aerodormu smo online kupili Jordan pass ( viza koja omogućava i besplatne ulaznice za određene lokalitete koje smo svakako htjeli posjetiti ) koji smo platili 90e. Prvi utisak o Jordanu bio je pozitvan. Od ljubaznog osoblja na aerodromu u Amanu, gradskim prevozom (karta košta 3 eura), stigle smo do hotela. Inače, jordanska valuta je jod tako da na aerodromu u mjenjačnicama treba zamjeniti eure u jordansku valutu.

U Ammanu skoro svi govore engleski jezik i imaju nenametljivu, spontanu kulturu ophođenja navodeći da im je čast da se turisti lijepo osjećaju u njihovom glavnom gradu. Amman je milionski grad, ima oko četri miliona stanovnika, po broju ljudi duplo je brojniji od Beograda.

Moram napomenuti - prije polaska na putovanje provjerite do kada vam važi pasoš. Za crnogorske državljane potrebno je da pasoš mora biti važeći još najmanje šest mjeseci nakon završetka planiranog boravka na teritoriji Jordana. Da je šest, a ne tri mjeseca kako sam imala od ranije informaciju, saznala sam dva dana prije polaska.
Moj pasoš je isticao u martu što je značilo da moram zamjeniti putna dokumenta ukoliko želim ući u Jordan. Porodica, prijatelji su mi sugerisali da putujem u Budimpešti, a od Jordana da odustanem. Nisam osoba koja lako odustaje. Želja je bila toliko jaka da su je, na moju sreću, razumjeli službenici u MUP i uspjela sam dobiti pasoš za jedan dan.

AMMAN – DŽIP SAFARI KROZ PUSTINJU

Prvog dana boravka u Amanu išli smo u obilazak Starog grada, probali neke od njihovih specijaliteta u nacionalnom restoranu. Cijene hrane su približne našim. Ukus hrane je odličan. Iznenadila sam se koliko imaju suvenirnica, obišle smo Rimski anfiteatar koji je mogao primiti 6.000 gledalaca, proštetale Ulicom Rainbow street koja je nekada bila šetačka zona. Danas je to veoma prometna ulica u kojoj se nalaze mnogi pabovi i lokali...

Sledećeg dana nas četvoro i drug iz Amana koga smo Marija i ja upoznale u Americi, renta carom (ukupno 200 eura sa gorivom), u ranim jutarnjim satima krenuli smo ka pustinji Vadi Rum koja je udaljena od Amana oko 300 km. Ima adrenalina u vožnji džipom kroz pustinju.
To je praktično bio izlet sa noćenjem u kampu Rahayebdesertcamp na bazi polupansiona. U kampu su bili turisti iz mnogih zemalja svijeta za koje domaćini s ponosom organizuju Jordansku tradicionalnu noć (oko 30 eura)

Za mene do tada neviđen ritual spremanja hrane. Servirali su nam hranu koja se “krčkala” u pijesku prethodno obrađena i zaštićena . Tokom tradicionalne noći priredili su nam interesantne plesove njihovog kraja uz muziku, koja je prijatna za slušanje. Uživali smo. U kampu, za razliku od lokala u Amanu ne služe alkohol. Nakon što smo odgledali nacionali ples, turisti iz mnogih zemalja svijeta okupili su se oko vatre, razgovarali smo i razmjenjivali iskustva sa naših putovanja, posmatrali zvijezde koje su mi se činile – nikad bližim. Imala sam utisak da zvijezdu mogu dohvatiti rukom. Ni jedana kamera, niti fotoaparat ne mogu zabilježiti tu impresivnu sliku.

DREVNA PETRA
Buđenje u kampu bilo je dogovoreno za 5 sati. Čekali su nas Beduini sa kamilama da bi išli gledati izlazak Sunca . (10 e po osobi) . Jahali smo kamile oko pola sata. To je zaista najljepši izlazak Sunca koji sam vidjela do sada u životu !

Divan osjećaj i uvertira za polazak u drevnu Petru, u koju smo krenuli nakon doručka u kampu. Svi smo bili uzbuđeni što se približava trenutak da vidimo “dragulj u pustinji”. Petra je na UNESCO-voj listi, ali i na listi Sedam svjetskih čuda. Neki je zovu i „Crveni grad“, jer je vještinom klesara uklesana u kamenu koji je crvenkaste boje.

Dio puta smo jahali konje, a posle toga nas je jedan od Beduina vodio putem kojim je išla Indiana Jones (tu se snimao istoimeni film ). Posle 2 sata pješačenja, prizor koji smo ugledali nas je ostavio bez daha! Sa vrha smo posmatrali Al Khazneh poznatiji kao Treasury, iako je izgrađena kao grobnica nazvana je Riznica, jer je po legend tu sakriveno blago. Osjećaj je bio božanstven! Naručili smo čaj -arapski čaj je prijatanog ukusa.

Nakon pauze i uživanja u pogledu, stijenama smo se spustili i iza nas je bio kanjon Siq. Nevjerovatan ambijent, koji se treba doživjeti, dramatični kanjon 200 metara visok, a na pojedinim mestima širok tek toliko da čovjek može da prođe.

Po meni je mnogo bolje da smo do Riznice došli tim kanjonom, a ne putem Indiane Jones, ali može da bude preporuka onima koji se odluče za ovo putovanje. Ono što me još iznenadilo je da je drevni grad Petra mnogo veći nego što sam zamišljala. Vidjeli smo i Rimsko pozorište gdje su se održavale razne caremonije. Petru, kao glavni grad Nabatejaca su opsjedale brojne vojske, ali ni jedna nije uspjela da je osvoji. Ipak, pala je u ruke Rimljanima, koji su napravili zaokret u taktici napada, te poslali uhodu, prerušenu u trgovca da otkrije slabe tačke grada. Presjecanje dotoka vode, pokazalo se kao jedini način da se pokori drevna Petra

Pošto sam se već umorila od pješačenja, iznajmili smo magarca. Sa lokalnim stanovništvom se možete cenkati tako da magarca možete iznajmiti za oko 30e, da bi došli do najdalje tačke, manastira Al Deir.
Manastir podsjeća na Riznicu, ali je mnogo veći. Do manastira ima 940 stepenica. Samo kad sam pomislila kako ću na magarcu da se popnem i spustim strmim stepenicama, u momentu mi nije bilo baš dobro. Ali, nisam odustajala. Bilo je to nešto najekstremnije do sad, kako god da zvuči. Sve vrijeme me vodio jedan Beduin koji je podsjećao na kapetana Džeka iz Pirata sa Kariba 
Uživala sam pričajuci sa njim. On je inače opuštem, voli život koji živi i kako kaže ni sa kim se ne bi mijenjao . Slusa Bob Marlija i sve što ponavlja je - Ne brini, budi srećan! Za kratko vrijeme, shvatila sam - način preživljavanja u pustinji, stav, su zapravo blago koje imaju Beduini.

Kada smo se vraćali nazad, spuštao se mrak i lokalni stanovnici su bili ljubazni da nas prevezu do glavnog izlaza. Posle toga smo sjeli u restoran ,naručili nacionalnu hranu i sumirali utiske.
Petra se ne može prepričati, fotografija, video ne mogu dočarati ovo svjetsko čudo.
Petra je nešto što treba da se doživi i iskusiti makar jednom u životu.

MRTVO MORE
Sledeći dan smo se zaputili na Mrtvo More. Od Ammana smo se vozili nekih 1: 10minuta. Kada smo stigli tamo, nismo mogli odmah da uđemo, jer je ulaz dozvoljen tek od 8h ujutru ! Ulaz smo platili oko 15e po osobi, što vam omogućava da koristite plažu resort i imate hranu i piće. Takođe, upoznaju vas sa pravilima korišćenja plaže.

Mrtvo more je zapravo jezero. Važi za najslanije jerero na svijetu. U njemu ne postoji život. Nazivaju ga i najveća depresija u svjetu, vodena površina na -442m nadmorske visine, i dalje opada. Oduvijek je bilo privlačno i zbog svojih ljekovitih svojstava. Kada smo ušli, bilo nam je jako neobično.
Vjerujte- stvarno možete da čitate novine u vodi, pravi crnogorski san ! Voda je jako slana, pa smo morali da vodimo računa da ne skvasimo oči, uši, ili nagutamo se vode. Iskustvo je jedinstveno, ali posle toga pravac tuš, jer se so ne može izdržati na koži !

Nakon toga, vratili smo se u Amman, počeli pakovanje za povratak kući
U svijetu ima mnogo destinacija koje čovjek treba da vidi, doživi, zavisno od afiniteta, motiva. Prenijela sam dio emocija o ovom putovanju sa namjerom da skrenem pažnju da putovanja u daleke destinacije nisu nemoguća, postaju sve dostižnija i po pitanju novca prevashodno zbog niskobudžetnih avio kompanija.

Putovanja nas čine iskusnijim i srećnijim ljudima. Moj životni moto je - trošim novac na putovanja, a bogatija sam.