Nismo još dočekali nijednu zimu bez briga, uglavnom zdravstvene prirode: za sebe, najbliže ili veoma bliske osobe.

Ponekad mi se učini da je život, u stvari, samo predah između dvije brige.

PIŠE: Milan Vujović

* * *
Sreću se dva prijatelja.
„Što je?“
„Što – što je?“
„Što si tako oslabio, nemoj se igrati, jesi li davao krv?“
„Ne znam... nisam... dobro se osjećam“ – kaže čovjek nesigurno, jedva čekajući da se dohvati ogledala.
I uprkos tome što vidi da izgleda kao i obično, crv sumnje je odradio svoje i od njega tog dana nema ništa...

* * *
Kad vas neko ljubazno pozove preko telefona i ponudi vam nešto za vaše dobro (neki novi „paket mjera“ ili slično), budite krajnje oprezni – vjerovatno ima namjeru da vas prevari. Malo je punoljetnih osoba koje su ljubazne jer su vaspitane, nego su slatkorječive zato što žele da nešto ušićare.

* * *
Umrla je Simka. Znao sam da će da umre, čitao sam davno „Korene“. I dobro je što se ova sjajna serija završila, jer kako bismo je pratili bez Slobode Mićalović, najljepše srpske glumice?

* * *
„Blago tebi što su ti djeca u inostranstvu“ – kazala mi je starija gospođa, na Nikoljdan, na Trgu Vladimira i Kosare, u centru Bara. Bila je to profesorica Radmila Buba Mirović, majka dr Dejana Mirovića i sestra Miodraga Lekića. Ni njoj nije jasno ko je mogao da naredi da se njenom sinu zabrani ulazak u Crnu Goru. Odluka je apsurdna makar samo zbog toga što je riječ o rođenom Baraninu, odnosno Ulcinjaninu, sinu Miška Mirovića, nekadašnjeg saveznog ministra turizma i unuku prof. Nikole Lekića, znamenitog direktora Barske gimnazije.
Na stranu to što je Dejan intelektualac, porodičan, dobar čovjek.

* * *
Još veću nelagodu stvorilo mi je „stavljanje u zatvor“ Nebojše Medojevića. Čini mi se da je ta protivustavna odluka donesena iz čistog kaprica, što je porazno za državu koja namjerava da uđe u Evropsku Uniju.

* * *
Čuveni Oksfordski rječnik, odnosno Organizacija Oxford University Press, svake godine bira riječ koja se najviše upotrebljavala i koja najbolje oslikava duh i raspoloženje ljudi tokom prethodnih 12 mjeseci u svijetu. Titulu „riječ godine“ u posljednoj deceniji ponijele su uglavnom riječi iz digitalnog rječnika poput „selfi“, „animacija“, „smajli“...
Oksfordski leksikografi su za 2018. odabrali riječ „toksično“, pošto su je ljudi često koristili u bukvalnom značenju – „otrovno“, ali i da opišu (lošu) opštu situaciju u svijetu, sukobe među državama, pojave, navike, veze, stanje svijesti, politiku, globalno zagađenje, itd.
Bojim se da će iduće godine u Crnoj Gori najpopularnija riječ biti upravo „toksično“, jer mnogo se nakupilo otrova u nama i oko nas.

* * *
Prije četiri godine čitav sportski svijet nestrpljivo je čekao da se, prvi put, porodi Jelena Đoković, ali i Bar, bogami, ove jeseni, da se porodi Nikoleta Vučević. I stigao je Filip, težak četiri kilograma i dugačak 57 centimetara. Takav sportski pedigre malo ko ima. Otac Nikola je jedan od najboljih NBA igrača, takav mu je donedavno bio i ujak, Aleksandar Saša. Djed po ocu, Boro, bio je jugoslovenski košarkaški reprezentativac, a djedov brat, Savo, odličan košarkaški trener. Baka po ocu, Ljiljana, bila je vrsna sarajevska košarkašica, reprezentativka SFRJ. Djed po majci, Dušan, nije bio ništa manji košarkaški talenat od drugog djeda. I na kraju: majka mu je sjajno igrala odbojku, malo manje dobro od svoje starije sestre Marije, Filipove tetke.
Pitanje je, dakle, koji će geni prevladati: košarkaški (što je vjerovatno) ili odbojkaški.
Ali, od Filipa se, u stvari, jedino traži da bude uzoran i vaspitan dječak i, kasnije, srećan čovjek, sve ostalo je nebitno...

* * *
Mislio sam da stavim tačku na „Barske priče“, ali stalno mi pristiže materijal i za treću knjigu...
Naša dobra kuma Lidija našla se u društvu u kome je bio i njoj nepoznati mladić. Rekli su joj da je on Cetinjanin koji živi i radi u Milanu. Pošto obrazovana i lucidna Lidija uglavnom drži „banak“ u svakom društvu i sve je interesuje, upitala je mladića, onako usput, čime se bavi u inostranstvu. „Pa, bavim se nekim izvoznim poslovima“, odgovorio je ljubazno i oboje su nastavili razgovor sa svojim sagovornicima.
„Čime reče da se ti ono baviš?“ – okrenula se Lidija, poslije nekoliko minuta, ponovo, ka mladiću.
„Sarađujem s Italijanima na jednom važnom projektu, koji će imati izuzetan uticaj na razvoj cetinjske privrede“ – odgovorio je mladić brzo i sad već pomalo nervozno.
Nje prošlo mnogo kad se Lidija i treći put oglasila: „Izvini, nisam dobro shvatila šta ti, u stvari, radiš u Milanu?“
„Kradem, ženo, kradem!“ – ne izdrža cetinjski šaner.

* * *
Sudeći po ciframa koje je čine, 2019. godina biće bezlična, reklo bi se – s njom kao bez nje. Uzdamo se tek u 2020. godinu. Ona, barem na prvi pogled, djeluje moćno.

* * *
Nama, koji smo na pragu sedme decenije, najviše prija Duškova čestitka:
„Želim da vas dobro služe noge, da na njima provedete veći deo nove godine, da imate više posla nego vremena“.