Ova je priča pomalo neobična premda bi trebala biti obična, no, s obzirom na vrijeme u kojem živimo i ostrašćenost svake vrste, možda pomalo dobija na težini, ali i služi kao putokaz za neku drugu i drugačiju Crnu Goru, ljepšu i bolju od ove u kojoj trenutno živimo.

PIŠE: Saša STOJANOVIĆ

Kako god, ova priča nije izmišljena već se dogodila u prošlu nedelju, na jednom biračkom mjestu u ruralnom dijelu naše opštine.
Sticajem okolnosti, u jednom prostoru, na jednom (biračkom) mjestu našli su se: Nazo, Almira, Duško, Ervina, Ljubiša, Emira, Alen, Ifeta, Zlatko, Enis, Miroljub, Pajazit, Peđa, Emina i Saša, kao "ljuti" politički protivnici, odnosno, predstavnici političkih subjekata koji su učestvovali u izbornoj trci. I od ranog jutra im nije smetalo da prevaziđu sve razlike i postignu dogovor kojeg su se svi držali, zaključno sa prebrojavanjem glasova.

Svaki mogući sklad je tog dana bio u punom kapacitetu, a najviše izražen onaj o međusobnom poštovanju i odlučnosti da se sprovede zakon, i tako dobije smisao boravka na datom mjestu u datom trenutku. Smijeh i pošalice su obilježili dan koji je protekao brže od očekivanog. Najveća partija nije žalila ni kad su u pitanju bili klopa i piće. Naprotiv. Pokazali su da mogu. Sve je bilo na najvišem nivou. Jedna mikroslika kojom bi Bar i Crna Gora trebali da se ponose, i kojom je pokazano da sve može još mnogo bolje ako ljudi sjednu i dogovore se. Neka to bude matrica za budućnost, jer dogovor kuću gradi, a mi smo se tog dana o svemu dogovorili brzo i lako. Imali smo samo ljudski motiv i ništa više. Željeli smo da posao koji nam je povjeren obavimo pošteno u ime naroda. Vjerujem da će se tako ponašati i predstavnici naroda u lokalnom parlamentu jer ljudi se uvijek lako dogovore. Oni drugi nikako, a sve pod plaštom tobožnje brige za narod. Alibi za drugačije ne postoji, zato neka bude sve u korist naroda. Možete vi to i bolje, gospodo odbornici!

*******

Liverpool nije osvojio šestu titulu klupskog prvaka Evrope, mada sam ja to žarko želio. Više je razloga zbog kojih je epilog takav, no, moj omiljeni klub se nije obrukao. Pokazao je koliko je velik i u porazu. Stao je iza svog golmana koji se fudbalski jeste obrukao, uvažavajući činjenicu da se i takvi dani (odnosno noći) događaju, kako u životu, tako i u sportu. Sve bi sigurno bilo drugačije da na brutalan način nije onesposobljen trenutno najbolji fudbaler današnjice, sjajni Liverpulov ofanzivni vezista, Mo Salah. O tome će se svakako dugo pričati i svako će imati svoje mišljenje.

Ono što će se zasigurno pamtiti je da je madridski Real u Kijevu po 13. put postao prvak Evrope, na krilima, te noći, fantastičnog Velšanina Gereta Bejla, koji je igrao samo pola sata. Takođe, bez obzira na klupske boje, pamtiće se i respektovati sve što je veliki Zizu uradio sa Realom za nepune tri sezone. Ono što je uslijedilo kasnije, još i više. To mogu samo prava gospoda a Zizu je to oduvijek. Bio u kopačkama na terenu ili u cipelama, kraj njega. Veličina koja se rijetko rađa.

*******

Košarkaški klub Mornar je uzeo svoju prvu, samim tim i istorijsku titulu. Ubjedljivo i, čini se, sasvim zasluženo. Da je Derek Nidam u trećoj utakmici bio precizniji bila bi totalna "metla", sportskim rečnikom rečeno. No, Podgoričani su imali malo sportske sreće da ne budu potpuno poniženi.

Igrao je Mornar kao u transu sve četiri utakmice i vidjelo se od starta da više želi pobjedu i titulu. Potpuno ravnopravan, često i bolji rival, "pogubio je boljega od sebe" i to potpuno zasluženo. Neko sa strane, ko nije upućen u dešavanja u košarci na prostoru bivše Jugoslavije, zapitao bi se koji je tim zaista najbolji na ovim prostorima. Tako je titula posle mnogo godina i potrošenih generacija zasluženo došla u Bar, na radost mnogih Barana i osvjedočenih ljubitelja košarke, davnašnjih navijača omiljenog barskog kluba, ali i ovih mlađih, tkz. junoša u navijanju.

*******

U prošloj sedmici sa životne scene sišao je jedan od velikana jugoslovenske folk muzike, veliki Sinan Sakić. I mada sam svjetlosnu godinu daleko od te vrste muzike, i zabave za široke narodne mase, nisam mogao da ne odam poslednju poštu velikom fajteru i mangupu, što je Sinan svakako bio. Imao sam priliku da ga davno upoznam, u nekom sasvim drugom svijetlu, i ovaj poslednji pozdrav je napisan u tom duhu. Počivaj u miru veliki Sinane, sigurno će te pamtiti armija obožavalaca.

*******

I ove, kao i svake godine, jedna generacija polumaturanata i maturanata krene novim životnim putevima. Međutim, ove godine sam se našao lično "pogođen" tom situacijom jer je moja ćerka sa svojim drugarima napustila sigurnost osnovne škole i kreće u ozbiljnije gimnazijske vode. To me je pomalo vratilo u moje lijepe gimnazijske dane, i nadam se da će i ona iskoristiti priliku da u nadaleko čuvenoj barskoj gimnaziji stekne nova znanja i dobro društvo, koji će joj biti od koristi cijelog života.

Premda izbjegavam da budem ličan, ne mogu da ne istaknem nemjerljiv doprinos divnih ljudi i velikih pedagoga, Mića Baltića, Toma Tvrdišića i Vere Milačić-Brkanović koji su kroz devet godina školovanja moje ćerke i njenih drugara ugradili sebe u sve uspjehe IX-2, koje je prije neki dan iz OŠ "Jugoslavija" krenulo u jedan potpuno nov i nepoznat život, daljeg sticanja vještina i znanja koje će koristiti u životu.

Barskim polumaturantima i maturantima želim puno uspjeha u periodu koji je pred njima, i da se ostvare na svim poljima, na ponos svojim roditeljima i svim građanima Bara.

*******

Odem prije neki dan u Dom zdravlja da bih uzeo recept za lijek, (koji se inače ne naplaćuje), ali "nabasam" na pogrešnu smjenu. I nije da nisam zvao dotičnu ustanovu, jesam, ali se niko nije javljao na telefon. I pošto se nađoh u "nebranom grožđu", a bez ijedne tablete zalihe, makar do sjutra, pokušah da sa dežurnim sestrama nađem kompromis, a s obzirom da ih prvi put vidim to nije išlo nimalo glatko. No, kad medicinsku sestru kojoj sam se obratio podsjetih na motive zbog kojih se tu nalazi stvar se nekako "odmota" i dobih priliku da uđem u jednu od ordinacija. Međutim, tek tamo je uslijedilo totalno nerazumijevanje. Bio sam šokiran odbijanjem dotične doktorice da mi u dva klika uputi recept u najbližu apoteku. Štaviše, bio sam zaprepašćen njenim razlogom. Prilično bijesan, izašao sam iz ordinacije (nisam zalupio vrata), i otišao na drugi šalter, kod druge sestre.

Upućen sam kod druge doktorice, koja je pokazala sasvim drugačiji odnos prema pacijentu. Uz korektan razgovor i objašnjenje, dobio sam uslugu zbog koje jednom mjesečno posjećujem Dom zdravlja. Iako još nije bilo 20 sati, apoteka u DZ je bila zatvorena. Vratio sam se na šalter da zahvalim medicinskim sestrama što su pokazale minimum razumijevanja za moj problem i otišao do apoteke preko puta. Tamo me je dočekala sasvim suprotna slika. Mlada i ljubazna apotekarka, koja se zove Aleksandra Šoškić, bila je toliko neusiljeno prijatna da je u par rečenica iznivelisala sve neprijatnosti koje sam kao pacijent doživio te večeri. Dakle, sve je u stavu i ljubavi prema poslu koji obavljaš i za koji si odgovoran. Nema to mnogo veze s godinama i iskustvom, iako bi možda trebalo. Vaspitanje i odnos prema ljudima, bili oni pacijenti ili ne, ključna je stvar u svakoj komunikaciji u kojoj naiđe eventualni problem. Zato, hvala ljubaznoj gospođici Šoškić još jednom, ona budi nadu da većina mladih ljudi ima dobre primjere.

Čitamo se!