Miladin Šobić je bio jedan od muzičkih idola moje generacije. I ne samo moje.

Bio je idol mnogih generacija. Ali, više od toga on je bio naš heroj. Diskretni heroj. Iako je, na prvi pogled, pjevao o ljubavi, ljubavima i drugarstvu, učio nas je kroz svoje pjesme da budemo svoji i slobodni, ni od koga zavisni.

Piše: Saša Stojanović

I sâm sám imao priliku da u životu kratko vrijeme provedem na relaciji Novi Sad - Subotica i obratno, i da se lično uvjerim u legende koje su se ispredale o Miladinu Šobiću i njegovoj gitari, koja mu je bila zaštitni znak. Kažu, da su ga poznavali svi kondukteri i redovni putnici u vozovima koji su saobraćali na ovoj liniji i da je kartu plaćao svirajući gitaru u kupeu ili na hodniku voza.

Bio sam ponosan što smo zemljaci i što legenda o jednom od najvećih crnogorskih muzičara zaista živi. Iz javnosti se povukao iznenada, kao što se i pojavio, ali priče o njemu su nastavile da žive, što je kult o ovom muzičaru odvodilo u novu misteriju. Svakakvi razlozi njegovog nestanka sa muzičke scene i javnog života su kružili kuloarima, vozovi su i dalje kloparali vojvođanskom ravnicom, nikšićki korzo je i dalje bio krcat, ali Miladina Šobića više niko javno nije mogao vidjeti. Ostala su dva albuma: Ožiljak iz 1981. i Umjesto gluposti iz 1982. godine, i dvadesetak demo pjesama, da pričaju priču o Miladinu Šobiću, jednom od najboljih jugoslovenskih kantautora ikada. I prošla su mnoga ljeta i zime, istopili se mnogi snjegovi na nikšićkom korzou, posjekoše i brojne starovremenske lipe nikšićki "gradski oci", nestade i čuvene nikšićke crne metalurgije, one dječake i djevojčice zamijeniše neki drugi, pojavi se i čudo novog vremena You Tube, i na njemu pomalo zaboravljeni Šobić, a Miladin se u javnosti ne pojavi. Kuloari su i dalje radili svoj posao i redovno nas obavještavali kako novi album "samo što nije" ali od toga, ni do današnjeg dana, nije bilo ništa. Doduše, s vremena na vrijeme pojavio bi se u nekom mediju njegov sestrić, Vanja Radovanović, koji je i sam pokušavao da se bavi muzikom, i obavijestio nas kako je M.Š. dobro.

A onda je došla 2016. godina. Pojavi se na fejsbuku grupa koja prikuplja potpise podrške kandidaturi Miladina Šobića za Trinaestojulsku nagradu. Bijah u nevjerici misleći da je neslana šala, ali kad se upoznah sa inicijativom na čijem čelu beše pomenuti mu sestrić, shvatih da tu nešto ne štima. Ubrzo, izroni iz višedecenijskog medijskog mraka i sam Miladin Šobić "pridružujući" se inicijativi. Ispočetka u šoku i nevjerici što gledam i slušam, a kasnije totalno blaziran učešćem samog Šobića u dotičnoj kampanji, odlučio sam da oba albuma, inače rijetka diskografska primjerka, stavim na aukciju od čije bi prodaje sredstva išla u humanitarne svrhe.

Heroj moje mladosti koji je iznenada izronio iz mraka još brže se vratio tamo. Čovjek koji je nekada pjevao "Ne pokušavaj mijenjat' me" posle mnogo godina je shvatio da "ipak nije čudan soj i da ne valja (Šobiću) bit' heroj. Treba biti lukav, biti (s)lijep, kad je gadno podvit' rep". Odjednom mi se izmaklo tlo pod nogama kada sam shvatio da je idol, i diskretni heroj mnogih generacija, pristao da primi totalno devalvirano, najveće nacionalno priznanje, od režima protiv čijeg se političkog nasleđa tako zdušno borio svojim pjesmama.

Razočaran, kao i mnogi, precrtao sam sve lijepe slike vezane za Miladina Šobića. Ostala je samo jedna. Kako se, prilikom čestitke, ljubi sa najvećom političkom prevarom ikada na našim prostorima, izvjesnim D.P. koji je tada, u svojstvu predsjednika Skupštine CG, priredio prijem laureatima po ukusu vlasti.
S obzirom da se stvari u malenoj Crnoj Gori dešavaju kao na traci, nemoguće je o svemu pisati i sve pohvatati, osim "u letu". Ipak, društvene devijacije uvijek izbiju u prvi plan i o njima se mora govoriti i pisati javno. Za nauk onima koji dolaze, za besplatnu školu koju mi, malo stariji, nismo najbolje naučili od onih koji su je nama ostavili za nauk, kao što mi ostavljamo onima što dolaze za nama, u nadi da će biti bolji od nas.

Elem, svjedoci smo ovih dana da je predstavnik Crne Gore na takmičenju koje se zove Eurosong (vrlo sumnjivog kvaliteta i poruke koju nosi) a kojeg je zvanično izabrala RTCG a nezvanično pogurao DPS (svojim očima sam vidio poruke u kojima OO DPS NK uoči nacionalnog glasanja poziva građane Nikšića da se uključe u glasanje) napravio gaf nepriličan i učeniku VIII-2 neke osnovne škole, i time načinio nepopravljivu štetu svim dobronamjernim građanima Crne Gore. Na stranu što je delegacija (RT)CG otišla u Portugaliju o (ne malom) trošku svih poreskih obveznika znajući kakva je muzička sudbina čeka. Ono što je Vanja Radovanović uradio pred kamerama brojnih nacionalnih TV kuća u Evropi je učinilo da se zastide ne samo empatični i bolesni već i majstori crnog humora, i siguran sam da su korijeni takvog ponašanja mnogo dublji, sasvim duboko u mulju crnogorskog društva, kojim već skoro tri decenije vlada jedna ista klika, koja sve može da kupi, ili potčini na neki drugi način.

Svjestan mogućnosti da ovaj tekst izazove negativne konotacije kod slušalačkog dijela čitalačke publike pokušao sam da malo osvijetlim i onu drugu, tamniju stranu medalje. I ne marim za hejterske komentare ostrašćenih pristalica "rodoljubive" vlastodržačke koalicije. Možda neko otvori oči i promijeni ugao gledanja.
Čitamo se.

https://www.youtube.com/watch?v=5ipdIHdVusA&feature=youtu.be