8. Maj! Tijesne kupaće gaće.

Biciklistička staza. Gradska plaza. Predizborna obećanja.

Piše: Labud N. Lončar

Neki događaji iz proteklih, a neki iz prošlih dana podsjetiše me na jednu davno viđenu nadrealnu scenu iz ciganske mahale u Nišu.
Gomila cigana gura poluraspalog “Fiću” da upali. Ciganin Mika sa sve zlatnim zubom, šeširom na glavi, Ray Ban naočarima na pola nosa, izbačena ruka kroz prozor i cigara do pola popušena u uglu usana.
Ciganke i cigančići već na izmaku snage vape i mole:
- Dikeli kontekti, Miko!!! (Daj kontakt Miko!!!)
A Mika lagano da mu šešir ne spadne sa glave, okreće se i govori:
- Sokeri nervoza!!! (Zajebi nervozu!!!)
I mahnu rukom.
Cigani opsovaše i nastaviše da guraju...

*

Prođe Prvi maj, Dan pobjede, Dan Svetog Vasilija. Sve proslavismo redom.
Jedino me Dan pobjede malo zabrinjava.
Naime, čuh jednog grmalja bez po mozga u kafani, za susjednim stolom, kao patriotski nadahnut govor:
- Od iduće godine slavimo 8. Maj! Dosta je nama Rusa! Oni su vazda izvolijevali pa i za Dan pobjede. Kapitulacija je potpisana 8. Maja ali po ruskom vremenu prevagnu 9. Maj! E, dosta ga je bilo Ruskoga! Živio 8. Maj! Mala, daj piće svima..
-

*

I tako, vrijeme nas posluži, pade i malo kiše a izgleda bit će je još ovih dana.
Uglavnom, osolismo znojava tijela..pade i prvo kupanje i to prije Prvog maja.
Tijesne nam kupaće gaće. Majce još više. Zima bila duga. I normalno svi krećemo na dijetu i brzo mršavljenje što je na kraju u nekoliko slučajeva rezultiralo i sa ozbiljnim posledicama.
I tako sa stomaka, plaže, kupaćih gaća dođosmo i do predizbornih obećanja koja nam dadoše po ko zna koji put.
Ja sam krenuo u rešavanje skidanja ono malo viška kilograma plivanjem, šetnjom I vožnjom bicikla.
Ali ne lezi vraže, uvijek se nešto poremeti ili iskrsne nešto neplanirano.

*

Ono lijepo vrijeme izmamilo turiste, većinom Podgoričane vikendom na more. Lijepe žene šetaju obalom.
Naš Mićo to sve beleži svojom kamerom.
Puna šetališta i kafane. Na plažama još nema gužvi ali sam iskreno zabrinut za Gradsku plažu koja se svake godine rapidno smanjuje kao da je majca koja se od pranja u vodi skupi.
A vode ima. Kakve vidjet ćemo. Jer more već izbacuje na obalu ono što smo u njega ubacili.

*

Ležim tako na plaži posle skoro jednočasovnog kupanja i ljutim se na samog sebe što ne ponesoh neku kesu za smeće.
Pokupio bih bar okolo sebe ono što je more izbacilo.
Nailaze dva mlada momčića, lijepo obučena i zalizana. Mislim da nemaju više od po devet – deset godina. Lijepo ih viđet! Naši budući lideri. Poreski obveznici.
Oni, prvo zajmiše kamenjem neko kuče što se izležavalo na suncu nedaleko od mene.
Onda uzeše one boce, kese, patike i cipele što je more izbacilo i počeše da ih bacaju nazad u more.
Pokušah da budem odgovoran građanin a i ne previše mudri komšija I vaspitač, dobronamjerni, te im rekoh;
- Momci, što to smeće ne odnesete u kontejner umjetso što ga bacate u more?
Samo me pogledaše...

*

Nego da ne zaboravim... iskaču nam tako Podgoričani i ovi domaći šetači I golaći ispred nas biciklista I vikendom vožnja biciklom postaje nemoguća misija. Ostalim danima..Ono, đene, đene.. Uz oprez!!!
Pa se odmah, htio – nehtio sjetim predizbornih obećanja. Bez ikakve stranačke pripadnosti. Držim se one stare odredbe Zakona o Vojsci Srbije i Crne Gore po kojem sam radio i živio. Pripadnicima vojske je zabranjeno da budu članovi bilo koje partije ili pokreta.
Ja sam se toga pridržavao ko pijan plota pa i onda kada sam zbog toga imao nekih sitnih neprijatnosti.
Elem, onaj ko obeća treba da ispuni.
Nemojte obećavati ono što nećete ispuniti.
Konkretno, biciklističku stazu! Koja je već trebala biti gotova..
Prostoriju za udruženje pjesnika “Nekazano” i drugih umjetnika!
Pa dobro ljudi, od 1402. god. nijedan “Glavar” ne dodijeli makar jednu prostorijicu pjesnicima na korišćenje!
Niti će izgleda..
Svi se sjećamo koliko je naš bivši predsjednik Fićo puta otvarao TV Bar!
Neću više jer će biti politički.. a sjećamo se pjesme “nemoj, nemoj Mile ništa politički..”

*

Sigurno se pitate što spomenuh jadnog Miku i one njegove cigančiće na početku priče.
Jednostavno nešto me kopka.
I mi imamo jednog “Miku” kojem guramo auto dvadesetsedam godina i više..i ko zna koliko ćemo još...
I zalud iz mozga vapimo:
- Dikeli kontakti Miko!!! Dikeli kontakti!!!! Dikeli!!!