Prvi Maj.

Proslavismo. Bez jagnjadi. Zapaljenim gumama. Dimom. Gušenjem. Vatrogascima.Nekada su djeca iz našeg komšiluka palila prvomajske vatre kod Agave, pored kanala. Ali nikada kao sada.

Piše: Labud N. Lončar

Iz daljine je Bar ličio na neki grad u Siriji gdje su borbe u toku. Mogli smo slobodno zbog gušenja i kašlja da zovemo NATO da nam bombarduje djecu jer je ovo više ličilo na trovanje hemijskim oružjem nego ono u Siriji!

*

Prvog dana mjeseca maja nijesam mogao da vjerujem šta vidim na ulicama Bara.
Umjesto prvomajskog uranka.
Neko se postarao da ranom zorom obeleži puteve.
Kuda da idemo i kako, uz asistenciju Policije.
I bijele se nove linije sredinom puta pjevajući radničke pjesme!
Pa naravno, neko je to obećao a vrijeme do izbora je kratko.
Nekako sjetno se sjetim vremena kada smo imali izbora.
Danas uzimaš ono što ti daju i to po ko zna kojoj cijeni..napokon, unuci će nam ga plaćat a ne mi pa da se ne sjekiramo.
Sjetim se anti-birokartske revolucije gdje su mladi, lijepi i tek iškolovani revolucionari u džemperima na mitinzima govorili kako je neko sletio na Žabljak helikopterom i pojeo pečeno jagnje!
Današnja elita vozi se jahtama po nekoliko puta skupljim od onih helikoptera i jedu porciju morskih plodova po cijeni skupljoj od jednog stada jagnjadi!
Jagnjad su prevaziđena! Pa i ona prvomajska! Jer nema ko da ih jede.
A i manjkaju jer se izvoze.
Plus činjenica da nemamo radnika, nemamo fabrika, nemamo proizvodnje..a prvi smo u regionu po industrijskom i svakom drugom rastu. Kakvi li su tek ostali ako smo mi najbolji??

*

Manje ćemo jagnjad jesti jer nam u nesreći izgore „Mesopromet“ ili ti „Franca“. Šteta! Ostat će bez posla stotine radnika koje je zapošlajavala „Franca“..
I to pred radnički praznik.. Kao da je neko zapalio „lili“ ili logorku vatru.

*

I tako, aj ga mrdni junače. Svi obeleženi – ofarbani putevi okolo - naokolo išli su put Opštine.
Obećano je toliko toga pa da vidimo.. Do sledećih izbora ali najvažnije je da su nam obijeljeli ili trasirali put. Kuda da idemo.
Uz asistenciju Zakona!
Garantujem da oni koji su farbali nijesu radnici! Da su radnici imali bi taj dan slobodan dan i provodili ga uz svoje porodice. Ovako ispadaju uličari. Pa, na ulici farbaju!
Naravno i ove godine ulica pored Doma kulture do Doma revolucije nije obeležena. A zadnjih tri – četiri i kad bi se obeležila nijesu se farbali pješački prelazi. Jer onaj kod nekadašnja Ambasade Italije služi za parking.
I tako će biti sve do trenutka dok se ne desi neko zlo.
Djeca u kolicima, invalidi ne mogu obići parkirana auta(nekad je to i kombi) na sred pješačkog prolaza dok iz suprotnog pravca nailaze iz krivine automobili.
Bio sam svjedok nemilih situacija kad roditelji sa djecom umjesto n apješačkom prelazu idu okolo i nepropisno prolaze put. Nepropisno jer je na pješačkom prelazu parkiran auto.
Ne farbaju ni pješački prelac kod biblioteke...

*

A Biblioteka..
Pa proslavismo i Dan knjige i autorskih prava.
Na svečanom otvaranju stotine lijepe djece. Rukovodstvo. Mila radi svoj posao. Sergej slika. Sergej uvijek slika!
Gospodin Nikezić proglašava svečano otvorenu proslavu Dana knjige.
Gledam okolo..ja sam jedini predstavnik pisaca i pjesnika.
Zbunjeno gledam naokolo kad će se ostali pojaviti. Nema nikoga.
A ja brinuo dali sam dobro obučen. Htio obući odijelo da se ne obrukam pred kolegama pjesnicima.
Stotina lijepe i razdragane djece a nijednog dječjeg pjesnika!
A Bar ih ima dosta!
I nekako mi neprijatno jer ta lijepa djeca zaslužuju da se pjesnici Bara obrate svojoj publici. Onoj za koju pišu.
Ili pišu za slavu, šta li???

*

U odbranu udruženja „Nekazano“ iz Bara samo da kažem da smo mi planirali i uspješno izveli svojesvrstan perfomans ispred Dvorca kralaj Nikole.
Zahvaljujući jednom našem prijatelju, a ime mu neću reći, Društvu maslinara i To Bar.
Svima jedno veliko Hvala! Posebno Zoranu koji nam je dopremio, postavio a kasnije odveo štand.

*

Barani su mogli posle ko zna koliko godina da im se njihovi pjesnici obrate svojim pjesmama i pričama. Da po simboličnoj cijeni od jednog evra kupe po jednu knjigu. A „Nekazano“ je imalo šta i da pokaže! Četrnaest objavljenih knjiga za godinu dana rada! Ujedno su imali priliku da govore svoje pjesme ili pjesme koje vole.
Najvjernija „publika“ su naravno i ovajput bili penzioneri i lijepe Gospođe.
Gospođe sa prefinjenim ukusom za lijepu pjesmu i priču. ZA lijepo..
Penzioneri vođeni za starim navikama iz djetinjstva da čitaju odvojiše po neki euro za to svoje zadovoljstvo.
Udruženje je poklonilo oko šezdesetak knjiga a upola toliko prodalo po simboličnoj cijeni.
Posle smo se priključili promociji knjige Sava Markoča koja je upriličenan u Dvorcu.
A onda je završno veče bilo u holu bioskopa gdje su pjesnici govorili(čitali) svoje i tuđe pjesme.
I tamo sam se osjećao zbunjeno jer sam očekivao da svi stvaraoci koji su bili na promociji Markoča dođu i govore pjesme, priče.. pa da dođe i gospodin Markoč!
Jedino dođoše pjesnici „Nekazano“ plus četvoro- petoro „Građana“!
Moram napomenuti, udruženje „Nekazano“ je ugostilo tri sjajna pjesnika iz Podgorice i jednog iz Risna. Njihova imena su Ilija Vuković, Milojka Jovović, Pavle Bandović i Goran Radičević. Goran Radičevićje u izdanju „Nekazano“ objavio tri knjige u ovoj godini i ovog dana ih j ebesplatno poklanjao posjetiocima štanda.

*
I niko ih nigdje ne spomenu. Ni „Nekazano“!
Osim Jedra I Barskog portala. A trebali su!
Jer to je bio Dan KNJIGE!
A „nekazano“ ima šta da pokaže kad je knjiga u pitanju!

*

Neko je znači povukao bijele linije po putu i prije Prvog maja!
Neke preskočio, neke podebljao.
Baš kao i ulice.
A ulica pamti!
I šapuće po kuloarima: Kakvi li su tek ostali ako smo mi najbolji??