Dolazak po ničemu neobičan ni težak. Vedra je bila noć. Niti brodova niti ribara okolo. Skoro da se reče da je bilo školski.
Svaki prilaz luci kad se dolazi prvi put ima dvije različite dimenzije. Noćna je uvijek zahtijevnija I teža. Ulaz, na svoj način podsjetio na ulaz u Boku mada je znatno uži. Taman pred jednim vrlo jakim zavojem svi se trgosmo. Niz pljuskova ispred broda jako blizu. Jedan ne nestane pa dva tri za njim zabijeli crnu morsku površinu. Nisu bili delfini u igri.

Piše: Capt. Marijan - Maro Brajac

Zurimo u more svi. Pilot onda eksplodira i zove na nekoga na kopnu . Lokalni neki jezik. Totalno mi nerazumljivo što i s kime priča. Riječ “ idiot “ ipak se razaznaje. “ Budući diverzanti “, objašnjava kasnije pilot. Njih dvadesetak u punoj opremi , komanda poslala da skaču ispred broda i plivaju na drugu obalu. “ Final exam ‘ završni ispit “ dodaje bijesan. Interna komunikacija na mostu postaje intenzivnija. Svako malo se pominju imenice kao na primjer “ majka, sestra, familija, luđaci, idioti i itd “ Prođosmo i to.
Nešto što nije baš tipično za Indiju. Uokviren mrakom, zamotan u masu velikih zelenih stabala tamnih crnih listova jasno se bijeli jedan vrlo velik budistički hram. Samo malo dalje vitki minareti streme da probiju nebeski svod. Na obližnjem brdu brijegu ističe se jedna kršćanska crkva građena u prepoznatljivom engleskom stilu.
“ Ovdje svi idu zajedno. Nitko ne ometa nikoga. Dobro je ovo mjesto Nije problem naći posla i dobro se živi “ objašnjava nam pilot .
Slika ujutro je još zanimljivija i ljepša. Mjesto, zaista gdje se maltene i u zraku osjeća nekakava prijatnost. Izgovor imena mjesta je nešto drugo. Visaghapatnam, Visakhapatnam. Pokušaj pravilnog izgovora dovlači sliku zvuka rasutih oraha. Negdje , tijekom vremena, ime luke , skraćeno Vizag postalo je odomaćeno.
Ljudi sa svih strana Indije pokušavaju doći ovdje. Bombay jeste atraktivniji no ovdje se živi daleko opuštenije. Čim ima posla problemi nestaju. Kad ne gase požare, nije rijetko da vatrogasci interveniraju po stanovima u velikim višekatnicama. Nikome nije jasno kako na primjer jedna kobra uspije da se savije na vrhu nekog ormara u spavaćoj sobi stana na 11 katu . Indija kao Indija. Mnogo tajni I nerasvijetljenih priča uvijek su dio indijske svakodnevnice. Događaji ove vrste su dosta česti ali ne stvaraju paniku. Ljudi su se navikli a vatrogasci su dobro obučeni za takve intervencije.
Vizag je, inače objašnjavaju , jako lijep grad. Rast naselja uvijek ide na uštrb dijelova džungle okolo grada. Nekad se zna primijetiti i nekog majmuna kako luta po periferiji. Pravi problem je ako zaluta koji tiger. Ovo je druga strana medalje svakodnevnog života u Vizagu. Ljudi su se navikli. Ne prave drame oko toga.
Jednako tako , kad se krene na hodočašće do one lijepe crkve na vrhu brda ljudi uvijek idu u velikim grupama. Nastoje biti što bučniji. Lijepo učinjen put do crkve sa onim malim kapelicama koje označavaju križni put nije garancija uspješnog kraja hodočašća. Iz guste šume koja je sa strana puta ima velikih pitona. Navodno, par puta se dogodilo da je piton zgrabio i progutao dijete.
***
Jutro sa burinom u Baru nije bilo nesnošljivo. Suho , vedro i sunčano vrijeme učinilo je pješačenje sasvim podnošljivim. Da nije bilo one ogromne gužve radi Maslinijade reklo bi se da je šetnja bila čak I prijatna.
Duša dušu gazi. Banci po glavnome putu privlače pažnju. Mahom izloženi vijenci suhih smokava. Do njih zdjele sa maslinama. Začinjene paprikom,i ruzmarinom , sa špicama I bez njih. Naslagane kašetice sa naračininima, lemunima. Mahom u plastičnim kutijama domaći sir. Koziji za koji se ne tako davno gledalo sa prezirom danas je posebno tražen.
Pogled ide sa ruševina zidina staroga Bara . Zakači se za vrh minareta Omerovića džamije pa padne na neku crkvu malo dalje na nekome brdu.
Gazibegović Omer. Tako piše na njegovome banku. Crnoput , visok stamen čovjek prodaje kosijere , lopate, motike. Ima tu I trpijelja za ognjište.Nađe se i poneka tava Baš da se u nju isprigaju skoranci nanizani na štapiće. Koža im se baš lijepo žuti dok niske ribe leže naslagane na stolu slijedećeg banka.
Burin se kotrlja zapinjući za kvrgava debla starih maslina. Bar se otvorio. Riznica barskog zlata je tu sakupljena. Sve zloženo svačijem oku.
Zrak , čist pomiješan zvukom zvona i mujezinovim ezanom za podnevnu molitvu. Bar nije kao druga mjesta. Izmiješano je tu sve i lijepo stoji. Stajalo je dobro kad na drugim mjestima , u neka ne tako davna vremena nije baš bilo.
“ Nema Bara do Cara” , Barani tvrde da je kralj Nikola tako rekao.
Iza banaka na nekim livadama , pobodeni u travu izdižu se nišani sa nekih starih mezara. Sve piše ko umije da čita. Ja ne umijem. Piše arapskim slovima. Stoje tu ti vitičasti čudni natpisi u kamenu. Pričaju svoje price.
Miris ruža u vrtu ispod minareta Omerovića džamije nije kao obični miris ruža. Pomiješan je sa zvukom zvona sa zvonika nove crkve.
Ne mogu da dokučim što predstavljaju onih pet zvijezda petokraka uklesanih na pozadini jednog ko zna koliko starog krsta u dvorištu pravoslavne crkve blizu bolnice. Nitko mi nije kadar objasniti. Ni zašto su tu, ni kako su tu dospijela još manje koju poruku nose. Sve je danas otvoreno oku u Starome Baru. Sve je zlatno, i sunce i maslinovo ulje i limuni i narančini sa velikm dunjama. Ove su starobarske. Nisu to one dunje stambolske iz pjesme. Opet, sve je ispred oka zajedno sa gomilama tajni otvorene samo oku i umu pravoga znalca.

***
Popodne je tek počelo kad smo ostavili Vizag iza nas. Lijepo vrijeme nas prati.
Ja u špade on u kupe. Nikako da spjegam kadetu da svastika koju je video na listu novine ostavljene od pilota nije isto što i swastika.
Svastika je simbol života . Prikazuje okretanje sunca. Swastika je nosila smrt. Pričam kadetu kako sam u Kandli, suprotna strana Indijskog potkontinenta vidio u jednom parku natpis na velikom komadu daske. Pisalo je “ sve vjere su kao lijepi cvijetovi u Gospodinovom vrtu i mogu stajati zajedno.
***
Kad su Crnogorci osvajali u teškom boju Nikšić kojega su držali dobro naoružani Turci kralj Nikola je izdao jedan proglas pozivajući Turke na predaju.
Te davne , 1876 Kralj Nikola piše Turcima. Pominje i njihovu vjeru
“ ............. , Vjera će vam biti poštivana a hrz sačuvan. Cijelo imanje pokretno I nepokretno biće I dalje vase “.
Kad se ima volje I razne stvari mogu stajati skupa.

Bar , zajedno sa Starim Barom. Naslonjen na Lisin I Rumiju stoji Bar kao buket lijepog poljskog cvijeća . Dok se spuštam natrag prema moru, Bar I Stari Bar sjaje. Podvezani lijepo satkanom vrpcom. Tri struka lijepo opletena . Jedan je od zvuka jednoga zvona. Drugi je od zvuka drugog zvona. Treći je od ezana za namaz u podne.
Vrpca protkana barskim zlatom boje ulja , maslina , limunai mandarina. Nekima se takvi splet boja ne sviđa ako nema crvene bar malo.
Crvene mrljice ,karmin boje kao kora onih lijepih uzrelih barskih šipaka iskaču veselo. Gledaš, sve žuto, zlatno, žućkasto zelenkasto kao maslinovo ulje. Onda naglo i veselo iskoči malo crvenoga. Pojavi se naglo pa nestane . Tražiš kad ga opet vidjeti. Tu je, skakuće, utekne pa se opet vrati. Liči na grupu razdragane mularije koja susjedu zazvoni na vrata pa utekne gledajući iz prikrajka začuđeno lice čovjeka koji se pita ko je zvonio.. Ne smiju se to oni. To život prska .

***
Dok moje zenske gledaju izložene mandarine ja zapalio. Odjednom ispred mene dvije lijepe djevojke. Jedna crne duge kose obučena od glave do pete u crno. Jedino joj je narukvica sa Ostroga crvene boje . Ova druga smeđa. Siromašna je izgleda. Na njoj majica pletena od velikog ponta sa velikim rupičastim tkanjem. Mini kotula baš je mini . Zašivena je po sredini pa liči na šorc. Najlon čarape se vide skupa sa onim maltene cijelim podebljanim završetkom. Kineska konfekcija. Jedna čarapa je jednobojna druga na kraju ima porub od bogato izrađene čipke crno modre boje. KInezi će ti utrapiti baš sve . Nisam se ja primico njima. Kako sam ono cupko na studeni vidim sad, nije baš ni do Kineza. U pitanju je tetovaža na nozi. Lijepo je baš učinjena. Jesu li bile Baranke, Ulcinjanke, Podgorićanke bile , ko će mu ga znati.
Moje isprike , gospodo Kinezi.
***
Nazire se luka. Dole se bijeli “ Svetac “. Nije to oni moj. Ovi je daleko već. Bijele je boje. Duž trupa mu piše plavim slovima “ Montenegro Lines “. Novine pišu da će za koji dan u rezanje.
Moj je bio manji a napengan u crno. Bio sam na njemu četiri puta ko sekondo kuverte. Oba su na finimentu završili u rezalištu. Ostati će samo slike uz sijećanja na neka vremena.
Bijela traka od morske pjene podignuta burinom se podigne malo poviše mora, pa krenu put Volujice ne buneći se što je vjetar kida.
Stoji ono što vidjeh u Indiji, u luci Kandla. Mislim na ono da su sve vjere kao lijepo cvijeće u Božijemu đardinu.
Nekada se u Engleskoj govorilo da je Indija najljepšI biser indijske krune. Tako sam i u školi učio. Koji je bio najgori ne znam.
Bar , čist, miran , okupan suncem.