Svaka medalja ima dvije strane, kao i priča o bratu mojem.

Piše: Senad M. KARAĐUZOVIĆ

Rođen tačno sedam mjeseci, nakon što je otac legao sa mojom stidljivom mamom, osamnaestogodišnjom djevojkom (iz dobre kuće, hmmm, kao da u Crnoj Gori postoji LOŠA KUĆA-prim.aut), koja je završila četiri razreda osnovne škole i nakon II svjetskog rata brzi partizanski kurs za švalju.
Dakle, rođen je prije vremena. Bučno poput biomehaničke mašine – terminatora (koja će do njihove smrti DAVITI roditelje) ali ne likom A Švarcenegra, već likom Max& Bunkerovog junaka Bob Rocka.

Zauzeo je poziciju prvorođenog knjaza od raskrsnice grada Bara sa sve hromiranom pištaljkom... a svi kasnije rođeni nakon njega su dunuli u ROG, među kojima sam i ja.

Ali, bih li bio ovakav kakav jesam, da nije bilo njega?

Teško.

U četvrtoj godini života zbog pogrešne dijagnoze i pogrešnog liječenja izvjesnog Dr. Vrške (Deni boy je u kratkom roku primio preko 100 inekcija) kao posljedicu je dobio jedan od najtežih oblika epilepsije, šest mjeseci kasnije.

Nakon četvrtog razreda osnovne je dobio nogu u guzicu:
“Ne zato što je loš đak – govori brkati direktor mojem zabrinutom ocu – on je odlikaš,već, kako bih rekao recimo ovako. Denis je ne prilagodljiv. Mamo, on diže drugaricama suknje”. (Moj otac Mamo se promeškolji u neudobnoj kancelariskoj fotelji iz šesdesetih).

“Mješa sveske čitavom odjeljenju kad je redar. Bacio je stojeću tablu učitelju Jovanu na leđa, jer je zadrijemao dok je upisivao čas. Pa to je bruka, za malo je Jovana potegnula kap, još baš sad, kad je pred penziju. Denis mora u specijalnu školu”.

Tišina u direktorovoj kancelariji. Moj tata već u veliko kipi i previše je popodnevne tišine u bivšoj Starobarskoj gimnaziji.

Domar Džafer je iza vrata i čeka.

Tata Max kaže: ”Neće mi ga moj DOBRI Mišo Denis ić u Dobrotu, pa makar cip cijela porodica i društvo I fizičko i muzičko pasali u LAGAM! A sad mi daj te njegove papire što držiš u ruke i boja ti se ne viđela”.

Domar Džafer je uletio bez kucanja, strahujući da tata ne nokautira direktora Miša, zvuk otvaranja vrata je prestravio pomenutog direktora, koji je svo vrijeme očekivao Mamovu “nadolazeću pesnicu”, te se naslonio leđima na naslon od nesvijesti...

...Tata se sa papirima u ruci zaustavio pred domarom Džaferom i rekao mu:” Poprskaj ovu pizdu od čovjeka vodom iz čučavca i kad se osvijesti reci mu da me boli kurac za njega i partiju”!!!

...Oca ću razumijeti 1997. u junu mjesecu. Tek tada, dok je ležao na samrtnoj postelji.

Možda?

Dobri tata Max rahmet i džehnet imao. Rmbačio je za nas i nakon penzionisanja.

Nikada nas nije tukao, imao je TAJ čudni pogled, dostojanstveno - strog koji u posmatranom subjektu izaziva dubok osjećaj krivice, i ako posmatrani nije kriv!
...U junsko popodne stizem sa posla i zatičem ga kako plače:

“Što je sad – pitam ga”?

Umiri se pa kaza: “Napustio sam glumu i pozorište zbog Denijeve boljesti. Napustio sam muziku zbog njega (tata je svirao gitaru u jazz bendu hotela “Rumija” i to VEOMA dobro), kada su Denija otpustili iz škole napustio sam PARTIJU. Vodio sam ga od doktora do doktora samo da ozdravi, a on je prosto BOLESTAN ZA UVIJEK. Ostavljam ti ga, pazi što više možeš na njega”...

I to je to. Klik. Tata se isključio sa ovog bogom danog dunjaluka ostavljajući mi Deni boya.

Nije to mnogo... Deni boy je moja KRV i kazna, moj amanet i pokora pod nebesima ovim teškim...

Pozdrav Baranima : Vjerujte, lako je provesti sa Denijem sat vremena ispijajući kafu I slušajući njegove podjebice, ujebice i nadjebice (a može i POSTRANICE kako on naglašava kad nekog bočno i tako). Lako je IZVUĆI MU JEZIK...

I kako već rekoh svaka medalja ima dvije strane...TAČKA... (“I tebe”, sad bi rekao Deni).

Što je bilo važno a da ne naruši ugled roditelja kod OSTVARIVANJA RODITELJSKOG UGLEDA?

1. Da Te recimo (uvaženi čitaoče), otac uhvati na put (dok se istim drumom vraća kolona nezadovoljnih roditelja sa roditeljskog sastanka iz obližnje osnovne škole ((kao sa ZDRAVO GLAVE, odnosno saučešća)) i izdrva pred svima dok se ne upišaš u gaće (a možda si nit kriv nit dužan).

2. Da Te zbog malo duže kose (ako nije voljan trčat za tobom na javnom mjestu) oslovi što glasnije:

a) BitLesu jedan (lokalno izokrenuti oblik imena za The BEATLES grupu).
b) Jediničaru jedan (i ako oslovljeni subjekt to nije).
c) LopovU i kradavCu jedan! (Uz obavezni ibid. “Jebaću ti četr majke u majku kad dodeš doma...Aha...Doće kučak na ručak”.

...Zahvaljujući milosti svojeg oca niti jedan način na i po leđima u djetinjstvu svojem doživio nijesam.

A možda je trebalo? Vjerovatno? Ama sigurno!

I još i ovo, majka, nek joj je laka crna zemlja se prema Deni Boyu ponašala oduvjek staloženo, osim u JEDINSTVENIO _ ZIMSKIM i kišnim noćima, kada bi joj uveliko opisivani antiheroj iz ove priče zazvonio na ulazna vrata u recimo 02.00 h . Ona bi mu smireno otključala vrata, dugo bi ga posmatrala ubilačkim pogledom dok bi mu se niz frontin kačketa slivao mlaz kiše pa niz bobrockovski nos (URLIĆ – arbanaški), a to je čas “ za NAS”, on kao i MI zna šta ga čeka, ali dok on strijepi mi treperimo od sreće, mislim na sestru i brata.

“Isprazni gitaru od vode – rekla bi mu tiho dok smo mi IZ OTVORA sve ćutke posmatrali. On bi poslušno (poput grešnog srednjovjekovnog trubadura koji skrušeno svoj prljavi bogohulno razvratni zanat da bi stupio u ispovjednike monahe) okrenuo otvor gitare ka dolje kao kofu sa vodom i iz nje bi se izlila nakupljena cjelodnevna količina kišnice: fljuššš...

“Uđi sad – dodala bi majka i dok bi Deni u raskoraku ulaza, blokiran za bilo kakav NAGLI MANEVAR povlačenja, mama bi mu iz volea odvalila šamar, tako sladak da bi mi zacijukali od sreće, a sirota gitara bi bi zbog pogrešnog stiska žica ispustila zvuk: MMMRRRRMMMMVVVVVMMMM.

Bez ikakvih komentara bi ga onako mokrog presvukla kraj šporeta u suhu pidžamu i nahranila toplom čorbom I još ušuškala u krevetu, te bi oko 04.30 klanjala sabah i tek nakon toga legla da spava.

Dovoljno?

Možda jest, zavisno od količine!

Od svih zgoda I nezgoda, a dao bog ima ih sijaset, nekad sam TO i zapisivao pošto su me svi znanci bombardovali događajima od prethodne noći, ja ću samo jedan od svih Denijevih kulturoloških zločina ovdje vjerno ispisati. Znam da će mi mnogi zamjeriti u stilu:”A što ne NAPISA OVO, A ŠTO NE NAPISA ONO”?
A ja ću da skratim ovako:

PRIČA O TRUBAČU

1984. ili 1985 godine (bog me ubio ako se sjećam, a i neke svoje stare dnevnike sam spalio), u gradskoj kafani Agava, gostovao je vokalno instrumentalni sastav TRUMPHET OD NIŠ.

Vođa pomenutog sastava je bio trubač Draganče, professor muzike, mršavi dvometraš na kojem je izblijedjelo plavo odijelo vijorilo. Visilo kao nehajno zakačeno na ofinger, visilo kao zastava na jarbolu nekog nevažnog broda tadašnje JRM.

...Pomenuti TRUMPHET OD NIŠ je imao petnaestodnevni angažman u gradskoj kafani AGAVA, koji se nekim čudom razvukao na 30 dana.
Šestočlana muzikantska grupa je imala full pansion u hotelu TOPOLICA, (pošto to svi Barani znaju, hotel Topolica i gradska kafana Agava su pripadali tadašnjem HTP Korali) i počinjala sa svirkom od 20.00 h do 01.00 h u Agavi.

Dobro je ali I nije dobro, tu na scenu stupa Deni boy, kojem se “za zlo” sviđa trubač.
Deni boy (arkardaš – turski- stariji brat) jest bio i ostao doksan-dokuz onaj koji prebrojava – strateg – tur., te je poput mnogih starobarskih stratega uvjek tražio najslabiju kariku u lancu komandovanja).

Postojao je period pauze u svirci između 22.30 h i 23.30h. Tad bi stupao na sceni trubač Draganče i svirao tiho da bi popunio pauzu muzičkim notama koje su postajale vidne u zraku kao unutar korica stripova Dilan Doga, koji rješava problem duvajući u klarinet.
Ali svaku noć isto!

Prije nego bi zasvirao trubač bi navrnuo pisak na uglačanoj trubi, zakašljao bi se i umjesto da zasvira tečno, Deni boy bi ga nježno i nečujno dotakao po desnoj podlaktici, a trubač bi se prestravljeno izbečio i dunuo u pisak gotovo sramano - nepristojan zvuk :PPPRRRRTTTTRRRRRTTTTTT...

Svaku božju noć ista stvar, trubač se okrene dvaput oko sebe i spremi, Deni ga prekine tiho poput duha Kaspera iz crtanog filma, a onda nastavi da svira, dok Deni podražava njegove pokrete!

Ujutro kad bi išao u grad zaticao bi trubača u gradskoj kafani Agava i plativši mu kafu čekao da spusti novine. Draganče bi nesklopljene novine grubo spustio na stolici pored sebe i pitao Deni boya:”Koji đavo ovo radiš svaku božju noć” (Đ iz Đavo I Ć iz noĆ , meko nišlijski)?
Deni boy bi mu naivno odgovorio: “Čuvam da te ne dira publika”.

Uzalud. Trubač je znao sve o Denijevoj bolesti I pokušavao da mu dokaže kako ga niko neće dirat:”Oće, oće, ne znaš tit e gulamfere”, govorio bi mu Deni staloženo.

Vremenom su i gosti gradske kafane počeli da uživaju u svemu tome. Ali, bitno je zadnje veče kada se VIS “Trumphet od Niš” opraštao od svih gostiju.
Po priči iz tadašnjeg vremena VKV konobara V. Dabanovića saznajemo sledeće:

“Pasali su i Ilin Dan i Ognjena Marija. Spustila se neka tmuša preko nas živija. Mjenjao sam po tri košulje po smjeni. Zapalica a kiše nema. Ovi idu (Misli na grupu muzičara) a Denis naš navalio na mikrofon, pa pita;Draganče oli doć idućeg ljeta”? A Dragan mu veli : “Ne verujem Deni”.

“E Draganče, da ti reknem- nikad ti se boja ne viđela, i nikad ga ovamo ne došao”. Sišao je sa vanjske bine i odlutao u noć. Muzika je utihnula, (veli Vuko) samo aplauz i ovacije!

To je jedna od verzija koja sažima Denija kao cjelinu i njegovu životnu filozofiju.

...Naiđem ponekad, kad već čeprkam tamo gdje ne treba, na stara dokumenta, izvještaje, Denijeve fotografije prije mog rođenja. Trinaest godina je stariji od mene: “Da je rođen kao gabelj pod čergu, otac bi ti mogao bit – govoraše pokojni otac”.

“Znam tata – odgovarao bih kolutajući očima”

A i tako je!

Osjetim strah, malo češće u zadnje vrijeme, onu vrstu straha kada Vas budi savjest u poznu uru i dok čujem kako ravnomjerno hrče, šapnem u dubini noći: “Što se ti Deni ne budiš u ovo zlo doba, nego hrčeš snom pravednika, jebo te otac”?