U novije doba ti poslovni razgovori su postali vražija stvar. Mora čovjek dobro paziti što će reći.

Piše: Marijan BRAJAC

U moje doba apsolutno sam bio protiv, jesam. Ići sporim parnjakom iz Rijeke za Bombay nije bio užitak. Patriotizam je patriotizam. Radi uzimanja 50, 80 tona tereta više zatvoriti vodu a iz Jadrana se nije ni izišlo, nije uživanje.
Poslije, mjesec dana , klac klac , bujo vode na dan pa pjevaj o patriotizmu. Ne. Dan današnji tvrdim isto. Tada to nije bilo mjesto za ženu. Kad bih se samo sjetio tih vremena. Ta broka vode, jedva 20 litara pa se kupaj i peri robu kako znaš. Pričamo jedan drugome kako smo se kupali a svi smrdimo ko jazavci. Tako je to bilo ćeli mi priznati to ili ne.
Danas je već nešto drugo. Mladi ne mogu zamisliti što je to stroga restrikcija vode na brodu.

***

Išli su već dugo, polako umornim korakom. Sunce zažarilo a svuda samo ljuti kamen. Vodi nigdje traga. Dažbog se nasloni na stijenu. Koža ga je pekla od znoja. Ispruži rašireno ruke na čas da se rashladi stijenom. Nijeimao vremena izgleda da shvati što su velebitski poskoci.
Po običaju, bio je spaljen. U urnu sa njegovim pepelom dodana je šaka raži u zrnu i jedna spaljena konjska kost. Dažbogu je bilo sasvim svejedno što je Velebitski masiv mlad. Star je tek nekih 40 milijuna godina. Što je velebitski poskok jedna od najotrovnijoh zmija Evrope isto mu nije bilo od korist posebno iza drugog ugriza u vrat. Niko mu nije rekao da pazi đe stavlja ruke kad je u kršu.
Urnu su okrenuli otvorom u zemlju da se zlo ne vrati.
Grupa je nastavila put dalje. Pronađeni potok nije bio velik. U tom času bio je ono najpotrebnije. Radost je preplavila lica cijelog plemena. Tu potok a ispred voda, ogromna voda. Spuštanje niz planinu bilo je sad daleko lakše. Voda je život. Južni Slaveni će toj vodi kasnije dati svoj pečat i zvati će je morem.

***

Kopenhagen me se nije posebno dojmio. Djelovao mi je nekako hladan i nešto ne baš i velik grad. Kancelarija kadrovske službe bila je prostrana, opremljena modernim finskim namještajem. Linije su mu nekako asketske ali je kako kažu visoko funkcionalan. Mene nije dojmio.

***

Što da se foliramo. “ Ne, ja ne volim te gazose. Naši običaji kažu da je čaša vina iza jela dobra. To je naša tradicija. Brod je brod. Regula je regula pa se moramo kontentati sam s vodom. “ Tako sam joj odgovorio.
Ona je bila , onako srednjih godina. Obučena u skladno sašiven, elegantan sivi kostim. Na reverima kolara je bio crni opšiv. Monotoniju i krutost tih boja njene odjeće razbijale su crvene buljave oči,, sjajnog, visoko ispoliranog čeličnog guštera, pokrivenog malim inkrustacijama zelenkastog emajla. Takav je bio njen broš.
Pokušavala je izigravati opuštenu osobu ali autoritet je naprosto isijavao iz nje. Biti kadrovski direktor firme sa skoro 200 brodova nije mala stvar. Kad žena vodi takav poso nije joj lako. Treba priznati. Da, treba reći. Bila je vrlo vješta u postavljanju zbunjujućih pitanja.
“ Znate gospođo, ja jesam Balkanac ali ne vidim zašto bi mi smetalo ako je žena na vrhu tj ako ona komanduje. Svako vrijeme ima svoje i ne vidim smetnju u tome da žena vodi u poslu. Dapače , nekad je i bolje, zaista mislim tako. Ne, ne smeta mi kad je žena gore. “
Pogledala me. Ne znam da li mi se učinilo kao da će se nasmijati. Ozbiljno, gledajući me u oči, reče mi hladnim , laganim, godinama uvježbavanim glasom kako trideset godina moje plovidbe daju razumnu garanciju da sam fleksibilna osoba. Brod na koji sam pošao nije bio baš nešto, ali je bio brod.

***

Vođa je vođa. Grupa je zaostala malo za njim. On je već stajao na omanjoj stijeni. Odjednom, hitnuo je koplje u more. Podrugljiv smijeh popratio je drugoga iza njega. Pokliznuo se i nespretno pao u more lopatajući rukama da iziđe čim prije. Veliki zubatac se koprcao malo na koplju vođe a onda se umirio. Dodir s morem je ostvaren.
Gorčilo je vazda nastojao biti na čelu. Ako ne na čelu a ono da je što bliže. Nije mu prijao smijeh njegovih suputnika. Brišući usta bijesnim pokretima ruke ,malo malo bi pljunuo da izbaci iz sebe čudan gorki i slani okus te vode u koju je tako neoprezno upao. Kasnije je uvijek stajao podalje i davao savjete drugima kako da se ponašaju.

***

“ Šimune Kefa ”, ja tebi kažem: Ti si Petar ( Petros ) i na toj stijeni ( Petra ) sagraditi ću svoju Crkvu. Ni vrata paklena neće je nadvladati. “

***

Ovo svi manje više znamo. Tako smo učili da je Isus rekao Šimunu ribaru dajući mu ime Kefa – Stijena, po aramejskom jeziku. Prepisivanje, prevođenje, jedno pa drugo pa treće. Kefa – Stijena postane na kraju Petar. Ime koje označava čvrstinu, postojanost.
Poslije roditelji davahu imena djeci želeći da im ime nešto nosi dobro kroz cijeli život. Vuk , naprimjer , da mu zlo i bolest budu uvijek daleko od njega.

***

Bar u nečemu da sam mlad. Nema još deset godina otkako sam polagao pilotski ispit. Svaki ispit je kako se kaže studentski tref i profesorov ćef. Norvežanka, tridesetogodišnjakinja bila je zamjenik kapetana. Ja sam joj tobože asistirao. Vrlo vješto, smireno, praćena okom zapovjednika odvezala je brod i isplovila iz Kotora.
Verige sam gledao samo očima kako što prije izići iz njih. Ipak je usko tamo. Silvija, tako se zvala. Čuo sam joj ime kad ju je zapovjednik oslovio. Bila je baš nekako na fonu starog značenja svoga imena. Smirena, pristojna. Davala je dojam vjere u jednakost i vjere činjenju dobrih dijela. Bila mi je mnogo od pomoći sa informacijama o struji, kursu i brzini kroz Verige. Negdje na polovici sam radio mirno svoj posao ne misleći da je to ispit. Kad se sjetim toga, u sebi rečem :„ Hvala ti Silvija. Baš si laf i kolega „

***

Moram priznati. Otkako sam otišao sa zadnjeg broda ipak imam više slobodnog vremena. Grandiozna unutrašnjost Hrama Hristovog Uskrsnuća u Podgorici impresionira i dimenzijama i ljepotom. Brojne freske oslikane su u maniru Kijevske ikonografske škole. Nije se štedilo na zlatnim listićima.
Slušam sredovječnog čovjeka kako objašnjava svojim dvijema pratiljama. Zlato je kaže da se pokaže veličina. Malo mi fali da mu uskočim u riječ i rečem , “ stani, zlato na fresci je boja istine koja je vazda jedna.
Čovjek se krsti svaki čas pred svakom ikonom. Pokazuje na ikonu koja je u svakom pravoslavnom hramu na desnoj strani ulaza. Car Konstantin i žena mu Jelena. Opet nešto novo. Reći mu da mu je Jelena mati a ne žena bilo bi smiješno isto kao i ispravljati njegovo tumačenje toga imena. Jedan, pravi od onih koji znaju da ne znaju ali voli objašnjavati.
Danas, nešto manje nego prije, ime Jelena nije tako često. Ipak i dalje slovi kao kraljevsko žensko ime. Ime posebnosti i veličine. Izvorno, Grci ga prevode izrazom “ sunčani zrak “. Lijepo objašnjenje.
Ja se sjetim moje Jelene. Ne znam gdje ona sad. Ne provjeravam mada bih mogao. Bio je to moj zadnji brod. Kao nekom simbolikom zvao se “ YELENA “. Jedini moj brod kraljevskog imena. Onako u mislima ja je uvijek zovem Elena. Ime jeste neko obilježje. Kad sve saberem ona mi je zaista bila ne mali već veliki sunčev zrak. Volio bih je opet vidjeti.

***

Petra je otočanka. Odbili su je za posao kod nas. Žalila se svima ali zaludu. Nije joj od koristi bio naslov magistra nauka. Dobar uspijeh studija još manje. Rečeno joj je “ Dok sam ja ovdje ženama ovdje nema mjesta.“
Petra je bila uporna i čvrsta, kao stijena. Kadrovik je i dalje ostao isti. Ona je danas oficir palube na jednoj norveškoj tankerskoj kompaniji. Ne sumnjam nimalo da je vrlo efikasan oficir. Zašto ne bi i bila.

***

Jednako su opasni, i za muškarce i za žene oni likovi koji se vazda tiskaju da su u vrhu. Znaju da su nesposobni ali su uporni. Kad zagrizu u nešto gori su od terijera. Nekako ja sebi utuvim u glavu da je taj kadrovik neki potomak onoga Gorčila koji je onda pred više od deset stoljeća pao u more okliznuvši se na onoj stijeni. Rekli bi današnja mularija “ Trapo trapavi ali ima vlast“.
Za zlo ili za sreću svoju, Petrin susret s njime odveo ju je na ozbiljnu kompaniju. Drago mi je da nije popustila i da je bila čvrsta kao stijena.

***

U doba kad sam ja počinjao bilo je sve drugačije i surovije. Najteže mi je padao nedostatak vode. Danas je tegoba papirologija i pisanija.Vode ipak ne fali. Zaista ne vidim razloga zašto se neki ti muškardini boje kad žena ima komandu. Nekad je i lakše i bolje tako.

***

Nisam zainteresiran za nogomet nešto. Nisam nikad bio. Na jednom dobrom meču publika je pohvalila suca uzvikujući njegovo ime prateći to aplauzima. Drugi put, a već mi nije bilo jasno zašto kako me nogomet ne ineresa , cijeli stadion se orio od uzvika “ Sudija nema pišu “. Ne znam je li to bilo sudijino ime.
Ma ima tu nešto s imenima.
Za raditi bilo koji posao treba dosta ljubavi pa i nekog pomalo ostrašćenog sitnog ludila. Još kad ime da svoju onda je ono pravo.
Nomen est omen. Ime je znak. Može biti zaista svakakvo. Da ukazuje na veličinu, na ponos, na smirenost. Može biti ime čvrstine, uzvišenosti ali i jadnosti. Nisam pokušavao saznati kako se zvao onaj lik koji joj je negirao pravo na posao. Na Petru se odnosi ali i na sve one koje traže posao. I ne samo njih.

***

Prije nego stavim ključ u butigu da dodam. Neka žene čine sve ono što čine i muški. Neka budu nekad gore. Jedno ću ih zamoliti. Ipak neka ne pokušavaju da budu muški. Neka im uvijek mobitel bude zakopan neđe duboko na dnu burse kad zazvoni, po običaju. Neka mu baterija uvijek bude na zadnje dvije linije. Da bude žensko. Ni Bog nije bio bedast kad je učinio ženu.

***

Makina je testirana. Zapovjednica stiže na most. U hodu pogleda svoj lik u malom ogledalu. Popravi šminku reče : “ Dobar dana gospodo. Sve spremno ? U redu, počinjemo sa manovrom. Pola snage naprijed. Dajte poziv pilotima da smo u prilazu “ .

***

Pravi ljudi , na pravom mjestu. U pravo vrijeme. Lijepo je to. Još je ljepše kad u blizini nema onog trapavog Gorčila.

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac