Primila je prve goste jula 1966. godine, taman da zakasni dva mjeseca kada je moja generacija slavila matursko veče.

Piše: Miloš ŠUŠTER

Sagrađena je na razmeđu grada i luke, uz čuvenu prepirku dva inžinjera - da li će njena izgradnja limitirati razvoj luke, da ne bude baš kao ona u Roterdamu.
Ne znam ko je bio „kum“ (ko joj je dao ime) i da li je ime dobila po meksičkoj biljci ili po kćeri tebanskog kralja, ali znam da su Barani uvijek znali šta je njihova „ Agava“.

U novi hotel, koji se prvo „opipavao“ izdaleka, a kasnije uz malo džeparca i potrebu da budeš viđen, dolazilo se preko svima dobro poznatog mostića, Agava, naša učiteljica u mnogo čemu, mnogima prvi pogled u svijet odraslih.

Kao student, iz razumljivih razloga nijesam bio čest gost na terasi. Ali, ponekad se moralo. Šteđela se i sabirala lova da dosegne bar za jedno piće. Možete zamisliti na šta liči pivo poslije pet ljetnjih sati nakon otvaranja boce. U lijepom društvu i istom takvom ambijentu, uz uvijek dobru muziku i u tim godinama, sve je lijepo.

Dešavalo se da piće stigne i kada ga ne naručimo. Tonkin reon! Uz širok sestrinsko – materinski osmijeh i uzrečicu „kuća časti“, a znali smo da je to od njenog bakšiša...ili zarade, svejedno.

Vrlo mlad sam završio školovanje. Prvo zaposlenje bilo je u tadašnjoj firmi „ Crnogorsko primorje“ ( kasnije „ Korali“). Direktor je bio Đuro Iličković. Došao sam u subotu na razgovor za posao, koji se ubrzo završio Đurovim riječima: „ Mali, u ponedjeljak na posao!“. Prije razgovora nije znao ko sam.

Sa punih 25 godina bio sam upravnik „ Agave“. Težak posao. Mladost jeste motor, ali iskustvo je kormilo. Kako ih objediniti i sinhronizovati? I danas razmišljam o tome da li sam pogriješio kada sam sa 26 godina napustio turizam. A svaki posao je težak, ali nijedan interesantan kao turizam.
„Agava“ je bila prestižno mjesto i za odrasle. Nije se ni tada moglo doći baš svako veče u hotel. Na jutarnju kafu jeste.

Mnogo poznatih ljudi iz politike, estrade, sporta, biznisa boravilo je u „Agavi“. A ugostila je i Tita, što je podrazumijevalo visoku profesionalnost.

Jedan događaj, koliko znam, do sada nije opisan u pričama o prošlosti Bara. Jednom prilikom gost hotela bio je i Vladimir Visocki, najomiljeniji Rus toga doba. Danas, poslije više od četiri decenije, rekao bih preteča perestrojke. Naime, snimao se film „ Okovani šoferi“ u sovjetsko-jugoslovenskoj produkciji, u kojem je glumio i Volođa. Na kraju snimanja organizovana je svečana večera u „ Agavi“, kojoj su prisustvovali svi čelni ljudi Mosfilma i Zetafilma,reditelja, scenariste, skoro svih glumaca, ruskih i naših. Negdje blizu pola noći dođe i Visocki, što je izazvalo posebno ushićenje među Rusima. Dobavi se i gitara i pjesma trajaše do zore. Prave veličine, prave zvijezde ne mogu sakriti sve tmine ovog svijeta. Ustvari, što je veća tmina, zvijezde se bolje vide. Volođa je pjevao u Baru, doduše malobrojnoj publici.

Agava je stradala u zemljotresu 1979. godine. Srećom, nije bilo žrtava. Jedan manji dio, iako oštećen saniran je i dograđen i doskora je bio u nekakvoj funkciji.

Ovog ljeta i to je porušeno. Gradiće se, kažu, još jedna stambena zgrada, kao da ih već praznih i zapatanih prozora nemamo previše. A nova građevina će dobiti ime : ona zgrada, gdje je nekad bila Agava.

{galerija}obale/agava{/galerija}