Sticajem okolnosti put me, što nije nikad, ni kad sam bio mlađi, nanio, oko 3,30 izjutra ili ponoći, svejedno, kroz glavnu sutomorsku ulicu, uz obalu.Vratio sam se kući kao Draško iz Mletaka - zbunjen i začuđen.

PIŠE: Milan VUJOVIĆ

Kao da sam bio usred nekog lošeg, niskobudžetnog, američkog filma. Milio sam tom ulicom po kojoj su se valjali ostaci ostataka još jednog uspješnog turističkog dana na barskoj rivijeri. Uzalud sam amblendovao, kao Katica u “Radovanu III”, pa trubio, mladići i djevojke bi se pomjerili tek kad ih neko iz društva grubo povuče za ruku. Istovremeno, upućivali su mi neku nedefinisanu grimasu, klateći glavom i gledajući me očima na pola koplja. Tu sliku koju neću skoro zaboraviti upotpunile su hrpe otpadaka, kovitlac sačinjen od papira i prašine i kotrljanje praznih limenki i njihovo krckanje pod točkovima mog vozila. Kažu da barski komunalci svake noći sve to smeće očiste prije zore, ali se sve uveče ponavlja.

Region (a očigledno je u pitanju regionalni sutomorski samit) koji ima ovakvu omladinu ne treba da misli za, odnosno, o svojoj budućnosti.

* * *
Valjda pod uticajem pjesme srpskog brenda Momčila Bajagića Bajage “Mladost”, često sam, ovih dana, razmišljao o njenom antipodu – starosti. Naravno, i zbog toga što polako, ali sigurno klizim ka njoj. I čini mi se da je starost, u stvari, najvažnije doba, da determiniše čitav život. Ako čovjek proživi to takozvano treće doba u relativnoj sreći, zdravlju i porodičnom miru, može se reći da je njegov život bio uspješan. Naprotiv, ako ga skole bolest, samoća, depresija ili porodični nespokoji razne vrste, onda je malo vjerovatno da će mu sjećanje na možda lijepu mladost i zrelo doba omogućiti da mirno sklopi oči.
Najvažnije je, dakle, kako se osjeća u trenutku dok podvlači crtu.

* * *
U Beogradu smo (vidi blog “Slavija”) kupili brdo knjiga i snabdjeli se za ovo ljeto. Kupujemo na osnovu nekoliko kriterijuma: 1) na preporuku, 2) na osnovu prvih nekoliko rečenica, 3) prema onome šta piše na zadnjoj korici, 4) prema vizuelnom izgledu knjige... Ranije dobre knjige nekog pisca nisu motiv. Tanja je na osnovu kriterijuma dva, u knjižari “Booka store” izbrala roman “Sitnice koje život znače” (“La tentazione di essere felici”), italijanskog pisca Lorenca Maronea, dok sam ja na spratu, u prelijepom ambijentu, gustirao ”veliku s mlijekom” i listao “Politiku”. I pokazalo se da je to bio pun pogodak. Ovaj sredovječni Napolitanac koji se, prije profesionalnog pisanja, deset godina bavio advokaturom, napravio je zanimljivu, crno-humornu, priču o sedamdeset sedmogodišnjem Čezareu Anuncijati, naizgled džangrizavom, sebičnom namćoru koji u poznoj starosti počinje da otkriva sitnice koje život znače i dobre strane svoje ličnosti. To je, zapravo, pitka priča o svima nama – gubitnicima i herojima svakodnevice.

* * *
Na “Barskom ljetopisu” gledao sam svih pet, do sada, prikazanih pozorišnih predstava. Četiri su bile veoma dobre, posebno slovenačka “Mrtvac dolazi po dragu”, a peta “Ko rukom odneseno”, ITD teatra iz Zagreba, bila je razočarenje i nije joj bilo mjesta u zvaničnoj konkurenciji ovogodišnjeg, jubilarnog festivala. Pokazalo se i da ljetnja scena u Starom gradu ne ispunjava uslove za predstave sa zahtjevnijom scenografijom i većim brojem glumaca. Recimo, odlični glumci Ateljea 212 nisu mogli dovoljno da se razigraju na skučenoj, kamernoj sceni. Osim toga, neadekvatne su i one dvije prostorije iza scene, koje su pravljene ko zna za kakvu namjenu, a prinuđene su da budu garderoba. Mnogi gledaoci sa, inače, neudobnih, plastičnih sjedišta, posebno iznad prolaza, ne vide baš najbolje šta se događa dolje na sceni, jer njihova sjedišta nisu dovoljno izdignuta.
A “Barski ljetopis” ove godine osim što je raznovrsniji, sa nekim dobrim idejama, koje bi na pravi način trebalo da zažive narednih godina, izdigao se upravo zbog pozorišnog programa. Bilo je više novca, došle su bolje predstave renomiranih pozorišta, sa afirmisanim glumcima koji su magnet za publiku. Ali, ljetnja scena u Starom gradu ponudila im je samo fantastičan ambijent i ništa drugo.

* * *
Kako zavidim ljudima koji su puni nade, očekivanja i ideala! Moj otac je, recimo, do zadnjeg daha vjerovao u Rusiju i komunizam. Ja odavno ne vjerujem ni u koga i ni u šta.

* * *
“Žestoki momci” postali su “bezbjednosno interesantne ličnosti”. Mislim da je onaj koji smišlja ove floskule nepopravljivo fasciniran filmom “Kum”, u kome su bezosjećajni kriminalci, spremni da ubiju i rođenog brata, a ne trepnu, predstavljeni kao vitezovi i ljudi od časti.

* * *
Julski račun za struju vratiće me, slutim, u mladost, u one dane kad sam u Popovićima, najčešće kod Zečinjaka, u Biskupadi, s drugovima igrao poker. Najviše sam volio da na dva para “kupim” kartu i “muziram”, očekujući ful. “Muziraću” i račun sve se nadajući da neće biti sa tri cifre, uprkos tome što klimu nismo gasili ni danju ni noću.