(priča o životu, smrti i proljeću, ili obrnuto)

PIŠE: Vesna PAVIĆEVIĆ

I evo te usred proljeća. Voliš „bujnost i plahovitost“ maja, kao što voliš Šilerove Razbojnike, ili Geteovog Vertera. Koliko li je samo proljeća u njima! Koliko sunca i koliko grmljavine! I raduješ se što je i ovaj maj takav – ćudljiv, lud, disonantan, sav od krajnosti...  I tako obilato zelen. A ti neobično voliš zelenu.

Zato gaziš nasmijana u srce te zelene. Hodaš. Slušaš kako čavrlja livada. Uživaš. Udišeš svježinu dana i šapćeš na uvo romansu mjesečarku svom imaginarnom proljećnom sagovorniku: zeleno - što volim – zeleno... zelen vjetar – zelen grane... I koji čas, traje to dobro raspoloženje. Maj ti struji venama, napaja te živom energijom, priliva ti snagu, dušu ti puni lahorjem. I drago ti je što imaš godina ovoliko koliko imaš. One ti daju ono što ti mladost nije mogla dati – moć da vidiš dalje i da osjetiš dublje, i da pojmiš značaj još jednog poklonjenog ti proljeća,  i moć da u toj svijesti ostaneš duže od jednog trena... I da budeš zahvalna zbog toga... Nekad, kad bijaše sasvim mlada ( a i sad si, naravno, mlada, samo bez ovog „sasvim“), i proljeća su za tebe počesto bila jeseni, i voljela si da im se nekako melanholično i pomalo patetično predaješ. A danas, danas osjećaš i znaš da je ovo što živiš tek puki sekund, i zato cijeniš više, i voliš više, ovaj vjetar što donosi kišu, i oblake što se kovitlaju, i jorgovane što ti  u bokorima pod nos prinose mirisni prtljag izgubljene prošlosti... Sad znaš da sve je bila stvar perspektive... jer stvari su onakve kakvima ih vidi tvoja duša, zar ne?!

I iznenada, poput tutnjave groma koji dojaha sa obronaka Rumije, perspektiva se promijeni. Nešto u tebi nagazi na minu, i cijela proljećna konstrukcija života i radosti raspade se u paramparčad.

Oči ti zapravo ugledaše redove sparušenih, razlomljenih palmi. I ti i danas, kao i juče, kao i prekjuče, kao i svih ovih dana, shvati kako je kratkog daha sva tvoja majska razdraganost, i kako ove godine proljeće i nije proljeće i kako tvoj grad i nije tvoj grad, onakav kakvog ga znaš i voliš.

Stade razmišljati o palmama... Već dugo dana i mjeseci one mru... Što nije razrovala štetočina, u led je okovala ciča-zima.  I sve vrijeme ti to gledaš, i teško ti je... Ta, palme su vječiti krajolik tvog života... i dobro znaš kako se zelene onda kad se malo šta oko tebe može zeleniti... i znaš kako se šepure kada ničemu drugom u prirodi nije do šepurenja, i nekako te grize savjest... kao da si ih namjerno voljela manje, manje od borova, na primjer. Šta su ti bile skrivile?

Ako postoji kič-biljka, mislila si, onda je to palma. Vječito u društvu sa ligeštulom, slamnatim suncobranom i egzotičnim koktelom sa pobodenim papirnim kišobrančićem u sredini. Čovjek konzumerskog društva, mislila si takođe, vezao ju je za najviši oblik turističkog hedonizma oličen u havaji košulji, reklami za Koperton i razglednici sa Bahama na kojoj zaljubljeni par upravo uživa u zalasku sunca. Još jedan kič-obrazac, i još jedna tvoja zabluda. Trebalo je da umru sve do jedne, ili skoro sve, da ti shvatiš da ništa one nijesu krive, i da su ljudi toliko toga pojeftinili i toliko toga poskupili, i unovčili, i upropastili, pa što ne bi i njih, i naše predstave o njima... Ovoga puta nijesu ih lično usmrtili, ali - da li su mogli učiniti nešto više za njihov spas?

Jer, kakvo je to ljeto, a ono neizbježno stiže vrlo skoro, kad u njemu nema palme da ti vidik uokviri, da se na nju nasloniš, da pod njom nađeš hlad i toplu ruku nekog koga voliš? Kad nema palme da je katkad obujmiš i od radosti zagrliš? Ali, kako da grliš živog mrtvaca zapravo, koji ima razrivenu utrobu, svu od tunela i tajnih prolaza kroz koje je smrt i došla po svoje? I kako ćemo kad ljeto prođe, dočekati jesen, bez palmi da joj prkose svojom zelenom?

Sva ta pitanja roje ti se u glavi dok prolaziš ispod njihovih razrušenih krošnji. Gledaš kako, dostojanstvene u svom propadanju, stoje i dalje visoko – ponosite a presječene... Prisjećaš se kako si nekad čitala o tajnom životu biljaka, kako je nauka otkrila da one međusobno komuniciraju i mirisom dojavljuju jedna drugoj da se nevolja sprema. Šta li su šaptale te raskošne drevne ljepotice onda kad je surlaš naumio da jednu po jednu surlom svojom isurla? Jesu li se povijale više? Jesu li šumile jače? Je li ikog u vasioni bilo da čuje taj šapat? I je li igdje bilo ikog, sem tog prokletog insekta, da osjeti miris koji su  ispuštale – taj njihov jedini S.O.S?  I zašto ih priroda nije tako sazdala da mogu zatvoriti svoje dveri kad neprijateljske vojske naiđu?

 Kažu ti, ako prisloniš uvo na stablo palme, možeš čuti kako se krče prokopi u rudniku. Nemaš snage za to. Želiš da vjeruješ da ove, do kojih si upravo stigla, imaju šansu za život. Podmlađene, podšišane, kao ostrižena djeca poslije najezde vaški ili tek prebolovanog tifusa, stoje, još slabe, ali sa tek izniklim zelenim perima u sredini. Ta zelena te bodri i udahnjuje ti nadu da je dan koji dolazi bolji. I da ne mogu pomrijeti sve palme u tvom gradu, ni u ostalim gradovima, ni na cijelom Mediteranu. Mora postojati ravnoteža u svemiru. Ako jedne umiru druge sigurno negdje niču, ili se obnavljaju. Čvrsto vjeruješ u to.

Zelena je, kao i život – neuništiva.