“Od devet zmajeva “. Da, odatle dolazi ime Kowloon. To je srce Hong Konga. Lijepo je doći tamo posebno ljubiteljima elektronike. Nema što nema u tome gradu. Najviše pak ima gužve. Neki standardi , normalno prihvaćeni svuda kažu da za normalan život i stanovanje čovjeku treba deset kvadratnih metara stambenog prostora. Hong Kong je slučaj za sebe.  On ima svoja pravila. Samo jedan i po kvadratni metar po glavi , pa sad zamislite.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Doći negdje kao turista pa još ako je čovjek stvarno radoznao je jedno. Ići na brod, e to je nešto sasvim drugo. Umor od leta, duge vožnje taksijem dok ne stigneš  u hotel. Nekad te smjeste u hotel da se čudiš koliko je dobar , nekad   nekakva rupa koja se jedva može nazvati hotelom.

Ovaj je bio u potonjoj grupi. Suštinski, jedna pacovska rupa, pomalo dobro našminkana.To su ona mjesta gdje  gledaju da ti naplate i kad ti kažu dobro jutro.

***

Tvrdoglavo, recepcioner insistira da je kompanija platila samo spavanje. Očekivao sam svaki čas da mi kaže da se voda i struja plaćaju ekstra.

Srećom , ako je čovjek spreman jesti lokalnu hranu za mali novac može se imati  ukusan obrok. Znaju Kinezi puno toga a njihovo kužinavanje je već umjetnost za sebe.

***

Jednom mi je  prijatelj Kinez objašnjavao. KInezi ti jedu sve što ima četiri noge osim stola i stolica. Iz mora, ne jede se samo podmornica. Ako leti, sve se prihvaća počam od vrabaca pa naprijed. Jedino se avioni ne jedu. Tako mi je pričao smijući se. Na kraju je ozbiljno  dodao: “ Ako čovjek nema predrasude prema lokalnoj hrani, svak će pitati repete.

***

Moj suputnik, mladi strojar iz Ukrajine samo zbunjeno prati sve. Prvi put putuje na brod. Sreli smo se po izlasku iz aviona.

Prekidam odmah njegovu priču kako nema para te  da može izdržati da ne jede do slijedećeg dana. “‘Aj ti tovariš sa mnom i ne misli ništa “, govorim ja njemu. Dogovorismo se da se sretnemo za jedan sat vremena, iza tuširanja. Imali smo oboje sreću. Svak  ima svoju sobu.

Generalno, Kinezi su pristojni ljudi. Kockanje im je u krvi ali i trgovina. S njima je teško tvrditi pazar . Kad pomislite da ste nešto kupili jeftino možete biti sigurni da ste platili barem , maltene duplo od onoga što bi platio domaći čovjek.

Naš recepcioner ima pogled kao da je progutao metar bodljikave žice. Cijene suvenira koji su iza njega na polici nasuprot recepcijskg stola su takve da ispada da je sve napravljeno od žeženog zlata. Odustajem, od trgovine, barem nakratko.

***    

Otvaram maleni prozor u mojoj sobi na devetom katu. Hoću da gledam malo grad. Ispred mene se otvori sivi neomalterisani zid druge zgrade. Mogu ga dodirnuti rukom.

***

Serjoža i ja krenemo vani. Tek kad ste u Hong Kongu shvatite što je to gužva. Rijeka od mase pješaka polako se kreće , gore  - dole. Tu i tamo poneki automobil se lagano probija naprijed. Cin – cin , honk – honk. Zvonca na biciklama i sirene na motor biciklima  kreštavo traže prolaz. Valovi ljudske mase se razmiču. Motor bicikl nije ni krenuo a oni se opet spoje razdvajajući se opet samo malo naprijed.

Raznobojne fasade , svaka sa svojom patinom od smoga i ogromnim  brojem onih ružnih kutija klima uređaja. Brojni neoni reklamiraju sve i svašta. Neonska balerina se pomalo svlači i poziva na vruću zabavu. Kreće lagano svojim jarko žutim rukama prema grudima kad iskoči ogromna tuba paste za zube. Niz velikih bijelih zubiju sa crvenim treperavim ivicama ukazuje vam da ćete imati smiješak kao glumac s tim kalodontom. Niste ni vidjeli kako treba javlja se oglas neke turističke agencije. Ona slova, čas bijela pa žuta, onda crvena pa ljubičasta podsijećaju me na listove petrusina.

Hong Kong , prividno miran dok sve ključa i vrti se u krug. Ipak je bolje ući u najbliži restaurant. U ovoj gužvi šansa da se ostane i bez novca i bez dokumenata nije samo realna već i velika.

Gazda restaurana stavlja odmah pred nas par listova plastificiranog papira sa slikama jela koje se nudi. Serjoža igra na sigurno. Pileći batak i pomfrit ne može napraviti iznenađenje. Salate nema. Kinezi kao I Tajlanđani drže da samo kornjače jedu salatu.

Ponavljam porciju prigane šunke premazanu sosom od meda. Još uvijek ne znam kidati meso štapićima na male komadiće ali ide. Dagnje, mušlje su Božiji dar.

Najobičnije školjke  sa toliko imena. Dagnja je , drži se sirotinjska školjka. Daleko je od kamenice ili prstaca. Kad se spremi kako treba ukusna je. U Šibeniku ih zovu pedoće. U Dubrovniku su to mušule. U Boki Kotorskoj  mušulu nećete naći ni za lijek pa taman da vam treba život produžiti. Mušlje će vam se ponuditi svuda. Reći če vam da su odlične staviti ih na poklopac od stare bačve i čekati da se otvore na vatri.  Mušljada je već nešto drugo. To su one dagnje na buzaru. Toć od mora u njima sa vinom, prezlom I malo pomadora.

U Splitu da ih tražite sigurno bi vam netko kazao , ono baš dalmatinski, “ a jeba te, ća mi ne pitaš porciju pizdica u toću “. Onda bi vam sigurno dodao : “ ma jeeeeee, šug ti je lip a dobro bi ti bilo popit i jednu žutuju pri svega “. Žutuja je je jedna posebna vrsta travarice. Ima baš ukus po suncu , moru i onim travama što su se kišale u njoj.

Sos u kome su spravljene je praznik za nepca. Neću ni “ Amstel “ ni” Heiniken “. “ Tsingtao Beer “, lokalna kineska piva iz pivare koju su podigli Njemci tamo neke davne trideset i neke može da se mjeri sa svakom pivom na svijetu.  Dvije boce, taman mjera.

***

Smrad kemikalija se osjeća dobrano.  I pored svih mjera zaštite ljudi i okoliša nešto tih otrovnih  plinova uvijek iziđe u atmosferu. Ljutkasti , ujedajući miris  benzena pokazuje da sam kući. Čuje se zvuk pumpi tereta kako lagano predu. Brod. Domaća kućna atmosfera. “Home sweet Home” – dome , dragi dome.

Pozdravljam se sa timunjerom na skali. Znamo se od ranije. Mornar mi pomaže unijeti kufere u kabinu. Umoran sam već. Gazim polako da se ne sapletem o koju od onih brojnih cijevi na kuverti. Timunjer mi govori onako prijateljski da ćemo iz Kine učinjet jedan kratki vijađ do Koreje pa onda za Australiju.

*** 

Treba da se obavi barem jedno kompletno putovanje da se shvati da si opet kući. Pregled svih papira . Razmišljanja što sam zaboravio pitati a bilo je važno. Čitanje bilješki sa primporedaje. Mic po mic, život malo pomalo opet sjeda u korito normale. Javiti se kući da sam stigao. 

Preko ukopčanog prenosnog radija  slušam razgovor kormilara sa dežurnim oficirom. Sve pokazuje da je život perfektno normalan. Ona dobra stara kućna atmosfera.

***

Agent, odbija kafu. Traži samo malo vruće vode. Vadi svoj čaj iz jedne male staklene teglice. Malo jači prstohvat suhih listića  se širi skupa sa lijepim mirisom. Nudi i mene .Prihvatio sam i ja da ga probam. Mogu vam reći da je dobar. Ako ne probate čaj u Kini nikad nećete znati što je čaj. Ostavimo se onih engleskih gluposti miješanja čaja sa mlijekom. To nije čaj sa mlijekom već svetogrđe. Sipati sok od lemuna, pa med u čaj, to su već nekakve čajne perverzije. Čaj je čaj.

Malo priče o poslu i pozdravljamo se. Kako ga ispratih do vrata  sjedajući na stolicu odmah širim novine. Naslovnica sa velikim slovima upozorava na epidemiju kolere u Hong Kongu. Počelo je , piše sa školjkama, dagnjama.  Nisu sve opasne ali one zelene jesu. Infekcija nastaje obično u roku od 48 sati. Ukoliko se liječenje ne poduzme odmah ishod je uglavnom fatalan

Viđi vraga. One moje su bile baš zelene. Uzeo sam čak par komada sobom kao souvenir. Nikad ljepših školjki od tih dagnji nisam u životu vidjeo. Velike baš, kommotno prekriju dlan. Rubovi sjajne crne antracit boje a ostalo jedna krasna blještava zelena boja. Već znam gdje ću ih raspodijeliti u đardinu.

***  

Pilot na mostu je dobar. Vidim sigurnost u njegovim odlukama. Brzo mimoilaženje sa prekrcanim baržama na vrlo  malim udaljenostima ipak ,  na momente mi čini da mi želudac zaigra. Pričam s njime onoliko koliko mogu. Kaže za grad koji prolazimo da je malen . Nizovi ogromnih zgrada isprecijecani su širokim bulevarima. Mali grad, objašnjava mi peljar. Ne zna točno koliko ima stanovnika. Misli da ih  nema više tu od jedno pet šest miljuna stanovnika. Gledam ga u čudu pitajući ga da li se šali.

Sasvim ozbiljno potvrđuje mi da je to mali grad. Kad sam mu rekao da Hrvatska ima nepunih četiri i po  milijuna stanovnika a Crna Gora jedva 700 000 on zapita mene je li se ja šalim.

***

Puna dva dana na mostu, cijelih 48 sati na mostu. Magla je. Samo Boga molim da se razmine i da izidjem iz onog roja ribarica.

***

Najgora vrsta umora je kad čovjek završi posao shvaćajući da ne može zaspati. Velika kikara kave ispred mene. Istresem prvu, veliku pepeljaru punu čikova u kantu za smeće. Druga ima još prostora. Tek je dopola puna. Ispunjavam one vražije forme o radnim satima. “ Carta canta “ -  papir govori. Uspijevam posložiti sate na papiru. Na papiru je razvidno da sam se baš lijepo naspavao.

Pogledam na sat. Vidim da su onih 48 sati odavno prošle. Na brodu, uglavnom , čovjek nema vremena ni da se razboli pošteno.

***

Nitko dosad nije uspio otktiti pravo značenje Nostradamusovih bilješki. Ono što se da zaključiti je da ipak nikad nije falio. Pisao je da će žuti mravi jednom osvojiti zemlju. Na koga je točno mislio to je on samo znao.

***

Čista, široka, prazna pučina je ispred mene. Vidi se daleko.

Slike iz Hong Konga su još freške.

Ovako ili onako, meni je najimpresivnije bilo ono slijetanje. Sletište je praktično u samom gradu. Iza kraja slijetne staze  je more. Spuštanje avionom u Hong Kongu je je vrlo zahtijevno a i opasno. Čovjek ima osjećaj da će rote aviona zakučati koju od onih umjetnih palmi okolo bazena za kupanje na vrhovima nebodera ili da će se zaplesti u žice na kojima se suši roba. Vidim opet. Niz onih majica na široke špaline kako to Kinezi već nose. Onda dugačka crta malih bluza, očito su dječije. Razaznaju se čak  boja i šara tekstila. Toliko je Boeing 747 nisko nad krovovima zgrada dok se spušta prema pisti.

***

Pogled ide na pistu . Ispred nas nema mnogo prostora. Krovovi nebodera ostaju za nama. Na zadnjemu je bila obična, velika taraca . Prostor za sušenje robe .Na žici sušila vidjela su se  dva para tangi. Ništa spektakularno. Tange ko tange. Bile su malene i crvene boje.

***

Zeleni zmaj kojega sam kupio na recepciji  hotela pred nastavak putovanja ,došao me jeftino. Čekao sam da recepcioner otključa vrata vetrina sa suvenirima. Bio sam prvi. Kad sam mu rekao da neću ništa dao mi je ljutito za cijenu koju sam ja ponudio. Ako se nešto ne uspije prodati prvoj mušteriji Kinezi stavljaju ključ u bravu i zatvaraju butigu. Kažu mušterija u butigu čim se otvori a ne kupi ništa je loš znak.  To me onaj moj prijatelj  Kinez naučio.

*** 

Nije na finimentu ni važno koliko sam dobro prošao. Pitanje je da li sam uopće  prošao jeftino. Nema trgovaca kao što su Kinezi. U stanju su prodavati Eskimimima gaćice za kupanje i sandalice za plažu dok istovremeno ubjeđuju tamo neke  Arape  da  je kineski pijesak najbolje kvalitete.

***

Važne su mi slike u  mojoj mreži sijećanja. Ne znam što je bila rekla ona stara Amerikanka do mene kad se avion počeo naglo obrušavati prema pisti. . Imala je ogromne naočare za sunce. Okvir je bio u formi leptira narančaste boje. Gornji dio okvira bio joj je ukrašen nizom sitnih cirkona koji su svakim pokretom glave svijetlost pretvarali u bezbrojne male šarene duge. Pogled vanka kroz staklo malog avionskog prozora pada na elerone. To su ona krilca koja pilot diže ili spušta, već kako toka kod slijetanja ili uzlijetanja.

Na jednome paru onih tangi bilo je veliko bijelo srce. Na drugima je nešto pisalo. Nisam sad siguran što. Na mah mi je izgledalo da je napisano bilo  “ Good morning, It is Sunday “ – dobro jutro, nedjelja je. Slijed na konopu sa obješenom robom za sušenje završava sa parom crnih čipkanih bokserica.

***

Dok čovjek ne dođe u Hong Kong ne zna što je gužva.

Jedna sličicamomenta  istrgnutog  iz vremena  i mreže sijećanja. Što bih dao da mi je još barem jednom tako. Da mi je prodisati još jednom punim plućima.

Kad vam sad govorim o disanju ja mislim na disanje života. Inače da ne pomislite kako sam ja tvrdoglavo staro djetinjasto magare. Poslušam i ja doture. Nisu ni oni kukumari mada mi se nekad učini da jesu. Infotaju me ono kad razvezu priču o fumanju.

Smanjio sam i ja sad. Ne pušim više mnogo kao nekad. Godine ipak donose sazrijevanje i razumno ponašanje. Sad sam “ na levelu “. Razumno, pomalo ,tu , onako, samo škatula , dvije. Taman je onako što bismo rekli “ u škvaru “ – u normali. Ne valja zađeravat s ničim.

Bogami, ne smije se pretjerivati su ničim. Bolje je kad je sve na mjeru.

Vjerujte mi na riječ.

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac