Knjaz provodadžija

Piše: Čedomir RATKOVIĆ

Moji preci, pored poljoprivrede i stočarstva, bavili su se i kovačkim zanatom, koji su izučili kod nekog Vreteničića u Zupcima. Moj prađed Mitar Vasiljev Ratković bio je kovač, puškar i narodni ljekar. Kažu da je bio vidovit. Znao se dobro sa Selim begom Barskim, a kasnije i sa Knjazom Nikolom.

Knjaz Nikola imao je na dvoru dobrog zanatliju Stojana Đurđevića, Srbina iz Pakraca. Stojan je bio izuzetno lijep momak, kojega je Knjaz pokušavao da oženi, ali bez uspjeha. Nije ga htjela nijedna Cetinjanka, jer je bio zanatlija. Sjeti se Knjaz te pozove iz Bara moga prađeda Mitra, koji je za udaju imao osamnaestogodišnju kćerku Vasu.

Naravno, Knjaz i Mitar se dogovore. U jesen 1899. godine iz Cetinja dođe više od 50 svatova  te povedoše Vasu. Stojan i Vase su srećno živjeli na Cetinju i imali brojnu porodicu. Često su bili na raznim proslavama koje je Knjaz Nikola organizovao na dvoru. Naučila se brzo Vase na život kakav nije ni sanjala i koji se mnogo razlikovao od onoga na koji se bila svikla u Rapu.

Sjećam se kako je Vase, već vrlo ostarjela, pričala o svom životu i o dobroti svoga muža Stojana Đurđevića. Pričala je kako je iz roda ponijela prćiju u skrinji i nekoliko dunja. Mnogo godina kasnije njen unuk Žarko oženio se iz mjesta odakle mu je baba Vase. Žarko Đurđević živi u Baru, ima uspješnu porodicu, a baba Vase je česta tema naših razgovora.

Tako je Knjaz Nikola bio srećan provodadžija za porodicu Stojana i Vase Đurđević.

                                                                                                           ***

Kako su albumi „Barskog društva“ stigli u Bar

U proljeće 1985. godine, u vrijeme dok sam bio Predsjednik SO Bar, posjetio je Opštinu Bar tadašnji Predsjednik Predsjedništva SR Crne Gore Miodrag Vlahović, inače kolekcionar.

U našem neformalnom razgovoru saznao je za moje interesovanje za istoriju Bara. Tom prilikom predao sam mu knjige „Bar grad pod Rumijom“ i „Voćnjaci pod Rumijom“, izdate još 1977. godine. Knjige su moja ideja i ja sam im dao imena. Angažovao sam najbolje stručnjake za njihovo izdanje. Knjige je finansiralo preduzeće „Izbor“ Bar gdje sam bio direktor (1963-1983).

Miodrag Vlahović mi je rekao da je prilikom jedne posjete antikvarnici u Rimu vidio dva albuma starih fotografija „Barskog društva“ iz Bara sa početka XX vijeka.

Pošto sam iskazao zainteresovanost za albume, dobio sam preciznu adresu antikvarnice u Rimu i cijenu (mislim 700.000 lira). Dalje je slijedilo obezbjeđenje sredstava i put u Rim.

Sredstva je obezbijedila „Prekookeanska plovidba“ Bar i direktor Dragoljub Knežević. Za albume je otišao Miodrag Ćaki Lekić, tadašnji direktor Kulturnog centra, koji je znao italijanski.

Lekić mi je pričao kada se vratio i donio albume da je bio ushićen kada je vidio u antikvarnici albume, to je bilo iznad očekivanja. Moram priznati da sam i ja bio iznenađen kada sam vidio sve te vrijedne fotografije za istoriju Bara.

Dakle, ne treba zaboraviti pravu istinu kako su albumi došli u Bar. Prije svega zahvaljujući Miodragu Vlahoviću, a i mojem interesovanju za istoriju Bara.