Da, veoma često smo ga pominjali. Bio nam je svima poznat kao čovjek koji je vrlo brzo postao zapovjednik i kao kapetan koji je obično vodio brodove svoje kompanije na zadnje putovanje, tj. u rezalište kad bi za to došlo vrijeme.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Dokoličari iz njegovog malog mista, a i podosta kolega, iz zlobe su mu dali nadimak Grobar - zbog vođenja brodova na zadnje putovanje.

Tada mu je, pošteno govoreći, većina pomalo zavidila. Svi su gledali takva putovanja kao lijepu prigodu da dođu do kakvog zaista originalnog brodskog suvenira. Drugu stranu medalje izgleda nitko nije znao ili su je pak odlično znali, što sa mnom tada nije bio slučaj. Priznajem, tu i tamo spopala bi me želja da povedem brod u rezanje – nisam tada znao šta želim.

--------

Kažu, ono što želiš prije ili kasnije će ti se i dogoditi. Nakon više od tri decenije, dogodi se i to. Naoko, i za nas na brodu, neplanirano. Arestirali su nas zbog dugova kompanije. Naši brodovi su postali vrlo prepoznatljivi. Čim nas vide odmah neke zastrašujuće priče, nije plaćeno ovo, nije plaćeno ono. Sve je dobro dok ima hrane i vode. Dva dana, tri dana, jedna sedmica pa druga. Na kraju pretumbasmo svi zajedno i treći mjesec. Vrlo mučno vrijeme. Svi su pod stresom. Tenzije se i u zraku osjećaju.

--------

Stajanje na sidrištu Abidjana oteglo se preko mjere. Čekamo na isporuku kompresora za frižider koji sada već više grije nego što hladi. Dobra opskrba mesom, koju smo dobili znajući da ce putovanje biti dugo, ubrzo će postati neupotrebljiva. Meso se razleđuje i ubrzo ćemo ostati bez njega

Kakvi god da smo, kad je brod u pitanju uvijek tvrdim da nema ljudi koji su snalažljiviji od nas. Kidamo meso na kajiše i stavljamo ga u velike lonce sipajući so na meso. Netko kaže: - Ovako su kauboji solili meso. Drugi mu odgovara: - ‘beš kauboje, bolje bi mi bilo da nikada u životu ni kaubojski film nisam vidio!

Tri su tjedna prošla, konačno se maknusmo. Nismo, što se kaže, dobro ni zabrazdili na pučinu, a vrijeme jednostavno podivljalo. Treći dan dolazi kapo i kaže da je jedan od dva generatora u upotrebi - otkazao. Treći je odavno bio van upotrebe, nije bio ispravan ni kad smo krenuli. Pita što ćemo da radimo. - Što da radimo moj kapo, rečem - dosta smo radili. Nema nam druge nego da pustimo malo i Gospoda da radi za nas. Neka učini da barem taj jedan na ruku izdrži do Karachija. Dobar je bio Gospod i shvatio je da stvari treba uzeti za ozbiljno pa nije dopustio da i taj jedan generator na ruku otkaže.

Valovi sve veći i veći. Jedva se mičemo. Svak se pomalo moli Bogu. Nitko to ne govori, ali se zna. Možda jedino ona trojica oboljelih od malarije nisu znali jer su zaista bili ozbiljno bolesni.

- Naši, naši! - čuje se poziv negdje kasno navečer. Odgovaram i, za čudo, otkrivam da je u pitanju drugi brod naše firme. Shvaćam da uvijek ima gore od gorega dok mi pričaju kako odlaze na kopno i kupe vodu iz nekakvih lokava koju kasnije prokuhavaju koliko mogu. Od nekoliko bolesnih, trojica su umrla od malarije negdje u nekoj afričkoj zabiti i divljini. Strah mi raste i ne pušta me. Bar da imam s kime onako otvoreno popričati. Ne ide ovo na dobro. Ne ide.

Karachi je na vidiku. Konačno su naše muke završene. Dobićemo opskrbu, dobićemo pare, moći ćemo vani. Gotovo sve - samo da se pregrme još ova dva dana na sidru u čekanju na slobodan vez. Sva lica imaju nekako veseliji izraz.
Jedva čekamo da se vežemo i vidim da svatko od nas pokušava pogledom probiti onaj debeli žuti zrak pun pijeska i prašine kroz kojega se u daljini naziru konture kopna. Zadovoljni smo ipak svi. Tipično, onako pomorački, sva muka se zaboravlja. Tih pet, šest dana planiranoga boravka u luci biće baš ono pravo. Odmor i čistač svega onoga lošega što je ostalo iza nas, a posebno iza ovoga zaista tegobnog putovanja.

Finalmente, makina je testirana, sidro izvirano, a pilotina u prilazu. Nikad mi nije bilo ljepše vidjeti pilota kako se penje na brod kao taj put. Prolaz kroz uski kanal i konačno za bankinom. Ovaj put me nisu mnogo nervirali ni carina ni policija, njih nešto više od dvadesetak. Dijelim cigarete i flaše - samo da se maknu i odu s broda.

Pitam agenta za pare i opskrbu, a on mi kaže da će mi znati kazati tek sutra. Mali mi neki alarm svira u glavi, ali ubjeđujem sebe da je sve u redu. Na kraju i firma je potvrdila tako. Zovem ih sljedeći dan. Standardna priča o krizi na tržištu, da se strpimo i da će biti sve u redu. Solada intanto nema ni na slici.

Prođe jedan dan, prođe drugi, treći na izmaku - ma nema ništa. Svi su se na brodu uskomešali. Svaki čas mi kucaju na vrata i traže pare, pare kojih nema. Sastančim na brodu s’ ljudima i pričam im priču u koju ni sam ne vjerujem. Ipak ubjeđujem sebe da će biti sve u redu, iako se iskrcaj već pomalo bliži kraju. Premještamo se na drugi vez da okončamo iskrcaj. Još dva - tri dana pa ka sljedećoj luci. Iz ureda kažu samo da ćemo prema zapadu. Kažu još i da ništa nije fiksirano.

I onda big bang! Vlasti dolaze na brod i obavještavaju nas da je brod arestiran zbog dugova firme. Zovem telefonom, opet isto. Kažu mi da nema panike, da se za par dana sve rješava.

Vidimo da je vrag odnio šalu i zatvaramo štive. Držimo ono malo tereta i ne dajemo više ništa da se iskrcava.

Jedan dan, pa drugi... pa dvadeseti pa četrdeseti pa... eto skoro tri mjeseca. Kad god zazovem ured uvijek je svaki od šefova ili zauzet ili službeno - na putu ili na sastanku, na poslovnim razgovorima. Najviše je zauzet generalni i direktor komercijale. Kasnije su bili toliko zauzeti da mi više nisu uopće prihvatali pozive. Što se može. Rade ljudi svoj posao. Mi na brodu ne radimo ništa. Mi čekamo i preživljavamo tu agoniju i sanjamo kako doći kući.

Agent, jedan stari gospodin, pokušava na sve načine da nam olakša život. Dobili smo nešto malo novca, nešto malo hrane - ali to nije to. Hranu za deset dana ne možeš razvlačiti tri mjeseca, pare potrošene odavno. Svi smo bijesni, jadni, umorni...i napušteni i bijedni.

Konačno, poslije više od dva mjeseca kažu nam da nema druge. Brod u koji je trebalo samo malo uložiti ide u rezanje. Agent nam daje svaki tjedan nešto malo para da si sami možemo kupovati hranu.

Utanačuju se detalji oko odlaska broda u rezalište. Agent opominje da ne bi uzimali stvari sa broda jer je kontrola carine striktna. Odlazak u obližnje rezalište očekuje se svaki dan i stalno se odgađa. Nakon jedne od kontrola osjetih strašan grč u želucu. Hrana, objašnjavam sam sebi - no ukočih se od straha kad vidjeh punu krvi klozetsku šolju. Četrnaest puta tako...sve čekajući, kao spasenje, odlazak u rezalište. Gubim pomalo snagu.

Dođe i taj dan. U međuvremenu lutam po gradu i raspitujem se, tako mi je naređeno, koja je putna opcija najjeftinija. Odvez i prema rezalištu. Brod prazan, krmeni gaz pojačan maksimalno. Prva polovica posade isplaćena i već je pošla kući. Sada smo i mi na redu. Moj zaostatak zarade biće mi isplaćen pri dolasku kući. Prihvaćam tu soluciju samo da se ova agonija konačno završi. Agent mi poklanja sekstant s’ broda za uspomenu.

U prilazu pojačavamo brzinu maksimalno da nasukanje bude što lakše. Sirena je aktivirana da svira stalno. Lijepo vrijeme, mirno je... ispred nas velika pješčana plaža na koju ćemo ga nasukati. Gadani Beach, groblje brodova u neposrednoj blizini Karachija.

Pilot naređuje maksimalnu brzinu čak i po cijenu oštećenja stroja. Sada je to nebitno. Gotovo je. Zalijećemo se na plažu u vožnjii svom brzinom. Brod kao da je starac koji se zgrčio, a onda dobije neku snagu i vrati se malo natrag.

Stroj još vozi, a brod se okreće, čas lijevo čas desno, izvija se...ali neće naprijed. Čudno nešto, osjeća se da se opire i jednostavno se ne da. Tek iz trećeg pokušaja uspjeli smo jedva da ga nasučemo. Makina još vrti ne bi li brod bar malo našao puta da pođe naprijed. Sve se uvija, čudni neki zvukovi i onda mrtva tišina. Stroj se zaustavio. Sirena kao da hvata zadnji dah, sniženim tonom zacvili još jednom i kraj.

Tišina i u zraku nešto čudno. To duša moga broda traži svoj mir i kao da me pita samo jedno: - Zašto?
Priznajem svima, zavrtila mi se jedna suza.

U zraku se osjeća nekakava tuga, toliko teška da je skoro opipljiva.

E,moj brode! Nikad više, nikad više ne bih volio vodit brod na rezanje, ne pa da mi ne znam što ponude.Nije brod hrpa željeza, brod je nešto lijepo i živo

Tek u tim momentima čovjek vidi i osjeti da brod ima dušu.
Veliku dušu, veću nego je mnogi ljudi imaju.

I dan današnji kad sanjam još jednu šetnju po palubi, kad sanjam putovanja iza mene osjetim onu tjeskobu momenta kad je makina stala i čujem izdisaj sirene – sjetim se izdisaja moga broda!

Ponoviću, ne bih volio nikad više vodit brod na rezanje, da mi ponude ne znam što – ne bih prihvatio! Ne bih. Časnu vam riječ dajem. Nisam ja grobar.

Ne tako često, u noći, probudi me ono zadnje izdisanje sirene. Nije to bila sirena nego duša jednog dragog stvorenja, zbunjena na koju stranu da krene. Mahnem rukom, tjeram one crne gavranove. Oni odlete. Prođe, onako, podosta vremena. Taman pomislim da su pošli a oni se opet vrate.

-------------

Capt. Marijan - Maro Brajac © Copyright