Najzad, jednog jutra ugrije sunce. Ono koje smo čekali cijele duge zime, ono koje ne sliči ni avgustovskom, ni oktobarskom, ni majskom, već jedino sebi, onakvom kakvo je bilo prošle godine u ovo isto doba.

PIŠE: Vesna PAVIĆEVIĆ

I ta poznata, već viđena i doživljena svjetlost vrati te i ovog puta u neku prošlost, u neki davni dan, kad si hodala tom istom stazom ka moru, i imala nekih osamnaest, možda. I dok koračaš, dobro se sjećaš trenutka kad si pomišljala kako ćeš se nekad, nekog dalekog dana u budućnosti možda prisjećati baš te svjetlosti...

I godine su se nizale, i u svakoj od njih bio je po jedan, samo jedan ovakav dan, i samo jedna ovakva svjetlost.

A sad je već prošlo toliko vremena... Smjenjivala su se sunca, mirisala proljeća i odlazile zime. Sve je teklo i mijenjalo se, a opet sve je ostajalo isto. I mada znaš da je stari filozof govorio kako se ne može dvaput zagaziti u istu vodu, tebi se ipak čini da je ova voda, ovo sunce, ovaj vazduh isti onaj od prije trideset godina, i da se ništa, ama baš ništa, nije promijenilo od tada do danas, da svako proljeće počinje jednako kao i prethodno, upravo ovom svjetlošću.

I eto te, sjediš na toj obali, opijaš se dahom borovine. U nozdrvama ti smola, jod i so. U ušima lako podrhtavanje granja. U očima uzaludni trk kamenčića za morskom pjenom... Ti različiti čulni utisci prožimaju se i stapaju u jedan jedini jedinstveni utisak, i sve te to tjera u misli o Bodleru, i o Rembou, i vidiš na horizontu jedan pijani brod, dokone mornare, sputanog poniženog albatrosa... Mrači se nešto u tebi od te vizije. Potom se preneš - Isuviše je lijepo ovo jutro da bi vidjela išta neveselo. Ali, misli hoće kuda ti nećeš. Iz dubina izranja Mobi Dik, i kapetan Ahav na katarci „Pikvoda“, i onaj početak romana u kojem mladi Ismail zaključuje kako su razmišljanje i voda vezani zasvagda.

Onda iznenada, mimo svojih želja, munjevito letiš čak do obala Normandije, gdje si u neko novembarsko popodne jednom stajala na litici iznad okeana. Vidik veličanstven i strašan istovremeno. Gledaš Atlantiku ravno u lice i čini ti se kako se iz utrobe ove velike vode Posejdon sprema da svojim trozupcem zamahne na tebe, i kako bi i džinovski Kraken rado pustio svoje pipke, samo da si mu malo bliže. I dok se oblaci gomilaju, okean bijesno huči. Ti nijema stojiš. Pomišljaš na pomorce, na njihov gorki hljeb sa sedam tvrdih kora. I vidiš jasno da nema tog broda koji se na otvorenom moru ne pretvara u običnu kutiju, i da nema tih para koje žitelju te kutije mogu nadomjestiti duboki osjećaj nemoći pred pobješnjelom silom prirode, ili pred nepreglednim crnilom vode u neku zimsku noć.

Ali, sad si ovdje, Normandija i Atlantik blijede u maglama... Pred tobom se meškolji pitomi Jadran, zaliv zaliva, biser bisera, ljepotan Sredozemlja. Lijep je. Dobar je. Tvoj je. Za njega je skopčan ovaj proljećni dan, bez njega ova svjetlost ne bi bila ova koja jeste. Bez njega, ni ti ne bi bila ova ti, bila bi neka druga, možda rječna, možda izvorska, ni bolja ni gora, već naprosto drukčija. Ovo je more na nevidljiv način učestvovalo u formiranju tvojih prvih predstava o svijetu, ono je zapravo i sastavni dio tvog današnjeg svijeta. Ono je postojani ram za sliku koju umjetnik-život docrtava za tebe iz dana u dan. Ono otvara tvoje vidike, ono uklanja tvoje barijere, ono podsjeća da su širine a ne uskosti ono čemu treba težiti, i daljine ono čemu treba stremiti. I još te uči da je voda ogromna a ti mala. I da je vječna, a ti prolazna.

Pa ipak, nije da mu ne uzvraćaš za te lekcije. Poklanjaš mu svoje najljepše sate – voliš ga u proljeće, voliš ga u ljeto, u jesen, i u zimu. Poštuješ ga, diviš mu se, bojiš ga se, na kraju krajeva. I evo ovog časa dijeliš s njim samu sebe, i ugrađuješ jedan sićušni motiv u priču koja se priča od iskona, i čiji naslov slažeš opet misleći na Melvila - Razmišljanje i voda. I suncem zapljusnut dan.