Iako je sagrađen još prije više od 130 godina, malo je raspoloživih podataka o mlinu na starobarskom izvorištu Kajnak.
Milenijum od mučeničke smrti nebeskog zaštitinika Bara Svetog Jovana Vladimira, obilježili su nedavno zanimljivim projektom i barski muzičara okupljeni u „Barskoj ligi“.
Matica crnogorska, ogranak Bar, organizuje tribinu na temu „Na izvorima crnogorske državnosti – Crmnica prijestolnica Šćepana Malog“.
Stiže mi poruka “S radošću Vas pozivamo na izložbu fotografija, “SVJETILJKE” Saše Ćetkovića u Galerija Modulor, Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1, Zagreb”.
Najtraženija barska knjiga u ovoj godini, “Povratak u Ulicu maršala Tita” novinara i publiciste Željka Milovića, po drugi put je promovisana u Baru, i to na drugoj manifestaciji kulturnog kalendara 2017. NVO "Novo i ljepše Sutomore“. U restoranu “Izvor“ o djelu i svemu što je odlikovalo djetinjstva u Baru sedamdesetih godina XX vijeka govorio je autor, a moderator večeri bio je novinar Radomir Petrić.
Prvu izložbu u Crnoj Gori umjetnice Slavice Teofilović Mijović otvorla je u galeriji V.A.Leković istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović, na Dan žena. Na preko 30 crteža tematski inspirisanih pticom feniks, koje ljubitelji umjetnosti mogu vidjeti u galeriji u narednih 20-tak dana, Slavica Teofilović Mijović se bavi krucijalnim životno-filozofskim temama indirektno, ostavljanjem znakovnih poruka, za čije tumačenje je potreban intencijalni prefiks.
Predstava “Sveti i prokleti”, rađena u produkciji Kulturnog centra Bar, biće igrana na scenama u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Hrvatskoj. To je u razgovoru za DN potvrdio član glumačke ekipe Dragiša Simović.
Likovnoj publici u Beogradu ću se predstaviti ciklusom slika „Glasovi tišine“.
U utorak, 28. februara, sa početkom u 19:00, u balskoj dvorani Dvorca kralja Nikole, održaće se predstavljanje novog romana naslovljenog „Šetači po mjesecu“ koji potpisuje poznati književni, pozorišni i filmski stvaralac Obrad Nenezić.
Surfovanje Fejsbukom u poslijeponoćnim satima me obično odvede do zanimljive priče. Sinoć me je „vožnja“ ovom društvonom mrežom „dovela“ do mog prijatelja Miluna Lutovca, najboljeg slikara među profesorima književnosti.
Nakon kratkog ćaskanja i prisjećanja prošlih vremena vratili smo se do jednog grafita na zidu iznad ulaznih vrata škole kada je odlazio iz gimnazije... Nakon talasa nostalgije, predlažem Milunu da malo razmrdamo Jedro i tu počinje priča. Opuštena, bez CV-a... Umjetnost ljude čini i boljim i srećnijim.
Piše: Anto Baković
„Trenutak potpunog prepuštanja umjetnosti dolazi onda kada nam neki unutrašnji glas šapne da bi trebalo da stavimo tačku, odložimo pero, dlijeto ili kist“, priča Milun.
Dok mi piše u inbox, čitam mu rečenice i naizmjenično posmatram njegove slike.I razmišljam: Čovjek se kao umjetnik jednostavno rodi. U nastavku ne prekidam Milunov niz.
„Da ono što je nastalo može dalje i bez nas. Svaki naš dan je ugovor sa po nekom budućom uspomenom. Trebalo bi vježbati oko za skrivena značenja stvari. Vid registruje, navodi i zavodi, ali ne tumači. To je, možda, negdje i dobro, jer „kad bi svijet znao istinu“, kako na jednom mjestu zapaža Singer „srušio bi se kao kula od karata. Da bi stvorio neki samo svoj svijet, čovjek se mora potpuno razgolititi pred sobom. Traganje za ličnim izrazom, koliko ispunjava i raduje, toliko i obeshrabruje.
Tu nema prevare.
Jezik se ne može naslikati. On može biti banalan i vulgaran, može zavoditi i goditi ili uznositi, graditi gradove, a isto tako, može, uhoditi, razgrađivati i osuđivati, pa i ubijati“, priča mi Milun.
Uživajte u fotogaleriji:
{galerija}art/2017/2/milun{/galerija}
