Odavno se u Baru jedna knjiga nije tako iščekivala kao debitantsko izdaje prof. Sava Markoča – zbirka kratkih priča „Kula od sjećanja i druge priče“, u izdanju barske izdavačke kuće "Mediteran Multimedia“.
Markoč se prvi put oglasio kratkim pričama na društvenoj mreži facebook, a u literarnom serijalu „Bar Info priče“ na istoimenom sajtu brzo je postao najčitaniji kolumnista, sa radovima koji su nostalgično zahvatali u sedamdesete i osamdesete godine prošlog vijeka.
Opisivao je, jednostavno ali ubjedljivo i upečatljivo, s puno detalja i jezikom iskusnog pripovjedača, vrijeme djetinjstva i odrastanja na periferiji malog grada kakav je Bar bio, zaboravljene boje, ukuse, mirise i ličnosti koji su oblikovali njegovu i slične generacije.
Knjiga je podijeljena u tri sadržajno različite cjeline „Bolje su klesali nego pisali“, „Svaki grad uz naše more ima svoga lera“ i „I druge priče“, a krasi je efektna naslovna strana, rad fotografkinje iz Bara Nade Vojinović.
Savo Markoč je rođen januara 1963. u Baru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, odsjek engleski jezik i književnost. Kratko je radio kao nastavnik, a veći dio radnog vijeka proveo u pomorskim agencijama. U četrdesetoj je otkrio ljubav prema klesanju, a u pedesetoj ka pisanju kratkih priča. Živi, radi, kleše i piše u Baru.
------------------------------------------------------------------------------------------
„U 'Kuli od sjećanja', u ovoj maloj, a tako vrijednoj riznici uspomena, autor uspijeva da sačuva duh vremena svog odrastanja i rane mladosti. Da ga udjene i nježno ušuška između korica. Uspjeva da perom oživi sve te drage likove o kojima novine nikada ništa, sem čitulje nisu objavile. Njegovi stari su gradili utvrde koje su im djecu branile od kiše i studi, od vjetra i sunca, od neželjenog gosta, a Savo se svojom kulom brani od zaborava. On zna da je zaborav razorniji od svih potresa, vode i vatre i violentnih osvajača, zato će njegova kula sazdana od riječi, vješto i znalački poređanih, a povezanih ljubavlju, nadživjeti čak i podrumijski suri krš“
Muzafer Čauši
----------------------------------------------------------------------------------------
Filigranski precizno, zasipa nas čarobnim prahom koji vraća maglama zapretene obrise uvijek ljepših djetinjstava i mladosti. I nijednog trenutka ne prestaje biti gospodar boja raskošnih i čudesnih u svojoj jednostavnosti, zvukova podatnih i zamamnih, ukusa reskih kao kad nepce trne od nezrelih japanskih jabuka, mirisa morskih trava koje se zbog osjeke suše na stijenama ispod tvrđave... I događaja potresno bolnih i isto tako potresno radosnih. Kao i svaki vrsni pripovjedač, tjera čitaoca da postane glavni junak koji osjeća svaki damar tako naslikanog svemira čiji se rascijepljeni krajevi ne mogu ni nazrijeti.
Željko Milović
------------------------------------------------------------------------------------------
Savo Markoč je odlučio da autentični deo života po sebi premesti u priče. Uspeo je u tom naumu, razastirući pred nama hroniku sopstvene duše, sećanja, nestalog i zaboravljenog vremena, u kojem se odista živelo, a kao da smo, da nema našeg pripovedača, na sve to pomalo zaboravili. Šarmantne dijalekatske jezičke šare dugo ostaju u svesti čitaoca. Prepuštajući se povesti svih malih i velikih, kroz pažljivo osmišljenu i odmerenu strukturu svakog od zapisa, i sama sam odsanjala čitav jedan već doživljeni san nad patinom vremena i likova... Kako bismo jezikom sadašnje epohe rekli, #MustRead!
Ana Bošković