Surfovanje Fejsbukom u poslijeponoćnim satima me obično odvede do zanimljive priče. Sinoć me je „vožnja“ ovom društvonom mrežom „dovela“ do mog prijatelja Miluna Lutovca, najboljeg slikara među profesorima književnosti.

Nakon kratkog ćaskanja i prisjećanja prošlih vremena vratili smo se do jednog grafita na zidu iznad ulaznih vrata škole kada je odlazio iz gimnazije... Nakon talasa nostalgije, predlažem Milunu da malo razmrdamo Jedro i tu počinje priča. Opuštena, bez CV-a... Umjetnost ljude čini i boljim i srećnijim.

Piše: Anto Baković

„Trenutak potpunog prepuštanja umjetnosti dolazi onda kada nam neki unutrašnji glas šapne da bi trebalo da stavimo tačku, odložimo pero, dlijeto ili kist“, priča Milun.

Dok mi piše u inbox, čitam mu rečenice i naizmjenično posmatram njegove slike.I razmišljam: Čovjek se kao umjetnik jednostavno rodi. U nastavku ne prekidam Milunov niz.

„Da ono što je nastalo može dalje i bez nas. Svaki naš dan je ugovor sa po nekom budućom uspomenom. Trebalo bi vježbati oko za skrivena značenja stvari. Vid registruje, navodi i zavodi, ali ne tumači. To je, možda, negdje i dobro, jer „kad bi svijet znao istinu“, kako na jednom mjestu zapaža Singer „srušio bi se kao kula od karata. Da bi stvorio neki samo svoj svijet, čovjek se mora potpuno razgolititi pred sobom. Traganje za ličnim izrazom, koliko ispunjava i raduje, toliko i obeshrabruje.
Tu nema prevare.
Jezik se ne može naslikati. On može biti banalan i vulgaran, može zavoditi i goditi ili uznositi, graditi gradove, a isto tako, može, uhoditi, razgrađivati i osuđivati, pa i ubijati“, priča mi Milun.

Uživajte u fotogaleriji:

{galerija}art/2017/2/milun{/galerija}