Dvorac kralja Nikole je bio epicentar sentimentalnih podsjećanja na događaje u Baru sedamdesetih godina. U krcatoj sali Dvorca kralja Nikole, uz veliki broj posjetilaca od kojih su mnogi ostali iza vrata jer nije bilo mjesta čak ni kad su postavljene dopunske stolice, promovisana je, na način koji do sada nije viđen u našem gradu, knjiga Željka Milovića „Povratak u Ulicu maršala Tita“.

Piše: Anto Baković

Umjesto klasične promocije, u kojoj kritičari govore o knjizi i autoru, Milović je osmislio nesvakidašnju postavku u kojoj su govornici iz publike dolazili na binu i sjećali se događaja iz vremena tzv. Stare Topolice, tek ovlaš dotičući djelo koje se promoviše, a koje je u sebi sadržavalo sve te zgode o kojima se pričalo. Svemu je prethodila video postavka fotografija stvari i ličnosti koji su obilježile period od 1970. do 1979. godine, a izvanredna interakcije publike, govornika i autora pokazala je kako promocije knjiga mogu biti izuzetno zanimljiv i zabavan kulturni događaj.

Iako je sve trajalo više od sat i po vremena, niko nije ni pomislio da napusti salu. A i kako bi, kad su se za mikrofonom smjenjivali ljudi koji su svjedočenjima oživljavali duh vremena od prije četrdesetak godina: novinarka i književnica Gordana Vujović koja je živjela u „Malom dvorcu“, prof. Savo Markoč - najavljen kao „gost iz inostranstva, sa Tabije“, književnik i kritičar Aleksandar Saša Bečanović – desni bek dječije ekipe „Jadran“, Jadran Orlandić – desni bek suparničke ekipe „iz Igorove zgrade“, prof. Tanja Sekulić koja je anegdotama o dječijem poimanju morala oduševila prisutne, kao i specijalni gost večeri „Čika Ćazo iz 'Borova'“ - Ćazim Džajović, legendarni prodavač cipela u Ulici maršala Tita. Prava poslastica večeri bila su emotivna uključenja putem skajpa Luize Zlatović, arhitekte iz Vankuvera, Peđe Milovića, košarkaškog trenera iz Postojne i Vahida Vaja Sinanovića, kapetana broda na vijađu ka Crnom moru.

U ime organizatora prisutnima se obratila dr GIna Masoničić, a prisutne je pozdravio i konzul SFRJ u Tivtu Marko Perković.

„Ovo nije istorijska knjiga, nisam ja pisao istoriju Bara od 1970. do 1979. već kako je ta istorija izgledala u očima mojih drugova i mene. Za mene kao pisca je bilo važnije što ja Branko Kockica zaustavio škodu pored palmi na Starom korzou i pitao Nebojšu i mene gdje je Dom kulture nego ko je sagradio taj Dom kulture, bilo mi je važnije da opišem kako je izgledala povorka bleh muzike koju je vodio čika Miki Jelenić sa onom širokom kapom i bedžom na bluzi nego u čiju čast je sviran 'Rabotnički', važnije što je moj drug iz klupe Boško nahvatao iza škole „Meksiko“ sa još jednim drugom gladiše i ubacio ih u bocu i donio nastavnici, no zemljotres radi koga smo i bili u tom školskom objektu... Ovo je knjiga malih ličnih istorija, ličnih, ali i zajedničkih, svih nas ovdje“, zaključio je promociju svoje knjige Milović.

{galerija}art/2017/2/gricko2{/galerija}