Beogradski novinar Boško J. zapisao je: „Čovek koji došao da prenoći u nekom konačištu upozoren je da bude tih jer je u sobi pored stari gost poznat po lakom snu.

Dok se spremao da legne, slučajno ispusti cipelu koja mora da je probudila suseda. Pažljivo je skinuo drugu i legao da spava ali posle jednog sata ču lupanje o zid i povik: 'Kada ćete već jednom ispustiti i drugu cipelu?'
Tako je nama sa Srbijom. Prva cipela ispuštena je uz tresak 5. oktobra 2000, a druga nikako da padne pa da konačno mirno zaspimo.“
Nama u Crnoj Gori još nije pala ni prva cipela...

Piše:Milan Vujović

Vjerujem da je većina građana Crne Gore elementarno vaspitana, pa i da je spremna da pomogne nevoljniku i po cijenu sopstvene štete. Ali, posmatrajući svoje sugrađane, često mi se učini da je ta većina relativna. Mnogo je onih koji su kadri da vam, bez pardona, kad ste napokon došli na red, otmu posljednju veknu hljeba u pekari, ljepše parče mesa u mesari, sve preostale mandarine sa tezge na pijaci, mjesto za parkiranje, stolicu u pozorištu, ili da uđu u ljekarsku ordinaciju u vaše zakazano vrijeme, proguraju se pored vas u taksi, u voz, na brod za Kraljičinu plažu, itd, itd...
Ipak nam fali i vaspitanja i empatije.

* * *
Osim misli o roditeljima, samo me još mirisi i muzika mogu vratiti u mladost.
Zbog višegodišnje alergije čulo mirisa se tek povremeno i nakratko razbudi, ali mi je zato muzika stalno na raspolaganju, i na poslu i kod kuće.
Jedne novembarske noći, dok je kiša dobovala kao kod ,,Idola”, u sentiš raspoloženje bacila me, kao i uvijek, Mišova ,,Ostala si uvijek ista”. Ali, ovog puta, kao iz neke magle, do mene je doprla spoznaja zbog čega mi ova pjesma, s prvim taktovima, pritisne grudi, kao očaj slaba čovjeka. Jednostavno, vraća me u najljepše doba, kad još nisam imao ni punih 17 godina.
Prisjetio sam se da sam u ljeto te 1976. godine, u smiraj dana, svakodnevno hrlio na Topolicu, iz tri kilometra udaljenih Popovića. Na obali, na parapetu, kojeg odavno nema, skupljalo se društvo i uz gitaru ispraćalo sunce na počinak. Neprikosnoveni hit bila je ,,Ostala si uvijek ista”. Ponavljali smo je do besvijesti, zagledani daleko u pučinu, tamo prema Bariju. Društvo je bilo uglavnom muško, a jednom se tu obrela i jedna od najljepših Baranki u ono vrijeme, Vesna B. Tog proljeća je maturirala u Barskoj gimnaziji i po ondašnjem korzou pronosila svoju netaknutu bjelinu, sa zelenim očima i malčice nadmenim osmjehom.
Nestankom parapeta nestalo je jedno romantično i neponovljivo vrijeme. Zid je bio podignut na neravnom terenu, pa je zbog toga bio i različite visine. Počinjao je ispred kafane ,,Turist”, u hladu borova i čempresa, i završavao se kod Poljoprivredne škole. U stvari, što bi rekao pokojni pjesnik Božidar Filipović, počinjao je i završavao se u nama...

* * *
I kad smo kod borova i čempresa...
Najvažniji događaj u Baru protekle godine bila je sječa čempresa i građanski bunt koji je potom uslijedio. Poslije njega u ovom gradu ništa nije isto. Svi koji nakane da urade neku sličnu glupost moraju da znaju da će se suočiti sa barskom mladošću koja je svoju prvu ozbiljnu životnu bitku pametno vodila i glatko dobila.
Kako smo se samo ogrijali na njihovoj vatri, usred zime, mi koji smo mnoge svoje bitke izgubili!
Agilni barski pjesnik Labud Lončar nedavno je napisao: ,,U selu je postojao bor visok preko pedeset metara. Sa bilo koje strane sela da pogledaš vidiš ga. Lijep. A i star. Oko njega se selo okupljalo na dogovore i slično. I jednog dana luda Đurđa uze sjekiru i pođe put bora. Vuče po zemlji sjekiru i mrmlja. Cijelo selo gleda. Dođe ona do njega i tuc, tuc... cijeli dan... pred kraj dana pade bor. I niko se više ne sjeća lijepog i visokog bora oko koga su se okupljali ali se svako sjeća lude Đurđe. One koja je nešto tako lijepo srušila i uništila a dok su svi ostali gledali i iščekivali šta će biti. Nema više bora, nema više lude Đurđe ali je ostao vječni stid kod onih koji su sve to gledali i ćutali!“

* * *
U dvorištu Gimnazije, Ekonomske i Muzičke škole, gdje su bili stoljetni čempresi, zasađeni su novi, a cio krajolik uljepšao je mural na bočnoj strani Muzičke škole. Napravile su ga profesorica crtanja i slikanja na Fakultetu vizuelnih umjetnosti mr Danijela Darmanović Mahmutović i studentkinje završne godine ovog fakulteta Anđela Mršulja i Marija Raketić. Njihovo idejno rješenje pobijedilo je na Konkursu za murale posvećene vezi Crne Gore i Evropske unije.
Pogled na lijepo oslikan i osmišljen mural prija i pospješuje zdrave, optimističke misli. Dobra je uvertira za izgradnju parka na tom prostoru koji Barani s nestrpljenjem očekuju.

* * *
Ponekad mi je žao što ne živimo u Podgorici. Onda bismo mogli vikendom da dolazimo u Bar, na izlet i – uživamo kao svi Podgoričani.

* * *
Još od jula 1973. godine kad me udarilo biciklo kod hotela ,,Crna Gora” u Titogradu (poslije osvajanja titule pionirskog prvaka Crne Gore u šahu, nisam gledao kuda idem od sreće), vjerujem u onu Njegoševu: ,,Čašu meda jošt niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči”.
Tako je uvijek, tako je i ovog decembra.

* * *
Odavno od Nove godine jedino želim da ne bude lošija od stare. Ova, 2019, od koje se polako opraštamo, i na prvi pogled je djelovala nekako nepovezano. Naredna, 2020, izgleda monolitno, kao da će odnekud iz komunizma da bane.
Ali, niko ne zna kakva će, u stvari, biti...