Početkom osamdesetih iz Titograda, stigao je izvjesni harmonikaš i ponudio se za svirku u HTP Biserna obala- Čanj.
Piše. Senad M.Karađuzović
Pogrešno zakopčan (sa preskočenim dugmetom), pogrešno začešljan (skrenuo je sa vrhom češlja po sredini – pa skrenuo u lijevo).
A i pogrešno je pjevao. Sa greškom...
I onda ga je izmršikao pokojni Đoko Martinović, tadašnji upravnik Biserne obale Čanj iz uprave.
Titograđanin je zapucao uzbrdo ka Niškom hotelu,gdje je tad bila prostrana terasa sa preko trideset stolova plus puta četiri stolica po stolu, bina i veliki prostor za igranje.
Direktor Niškog hotela ga je glat primio, upristojio i obukao u odijelo tadašnjih hotelskih radnika.
Od te večeri je „udarala“ odlična muzika vokalnog soliste sa govornom greškom.
Tih godina, mnogo ljudi se oženilo zahvaljujući pjesmi MALI MRAV Tomislava Čolovića, a bogami i uz verziju harmonikaša Titograđanina. Na sreću mnogobrojnih iste jeseni vjenčanih (a duplo više na nesreću mnogih mladenaca iste te jeseni), taj novokonponovani song je bio ODLUKA.
Titograđanin je za matičare grada Bara i za natalitet doprinio na akustičan način. Zavisno od ugla prilaska, gostiju i gošći, koji su dolazili ili pješaka iz pravca Biserne obale, ili iz pravca gornjeg parkinga hotela čule su se dvije sinusne vokalne frekvencije: „(m)ali (mr)av, (m)ali (mr)av u (n)jedrima (n)esto eoo (k)ad (b)i (ht)eo (d)a (mj)enjamo (m)esto...
Ili druga fonetska verzija, (u slučaju kad je neko prilazio na gornjeg parking iz pravca Mišića):
„aLima aLima u Vedro je Testo oRam a Ga Gađem a enjamo Resto“...
Svi od gostiju i gošći ma iz kojeg pravca pristizali bi se pišnuli u gaće od kikotanja, ali su i igrali uz muziku...a koliko para toliko muzike!
Nakon Titograđanina, HTP Biserna obala Čanj, je mogla zvat na muzičko gostovanje i Tozovca, ćarili ne bi ni pod razno.
Titograđanin je donosio orluk (zajebanciju i smjeh i zabavu).
Nikad nijesam volio narodnu muziku, niti je dan danas volim. Ama, ne volim ni diskoteke, ali me harmonikaš tjerao do suza da se smijem. Stajao bih uz zid, pio ogromne količine piva i pratio svaki njegov pokret.
Puni autobusi iz Starog Bara su dolazili u Čanj. Članovi KUD-a „Luka Bar“ su igrali tih večeri, uz Titograđanininovu svirku. Djevojke su pratile KORAK.
Komedije uspaljuju, uspavanu naciju, tokom cijelog ljeta.
Pisao sam dnevnik, sjedeći na stepeništu Niškog hotela, jednog popodneva. Bio sam mlad i blesav, nije isključeno da sam i sad. Blizio se kraj sezone...na obali se sve raspada krajem ljeta...
Tako je to na priobalju.
Čujem korake iza sebe, ne okrećem se, ko zna ko je, a i ne hajem puno – boli me racku.
Kad ono CUP do mene na mermernom stepeništu sjeda bATA kANDA (Titograđanin) i dok uvlači vazduh u plućima kroz nos za radi sricanja pitanja, ja sklapam dnevnik i čekam.
...i pita me: „(J)esi (t)i (p)anker“?
Prije nego odgovorim na njegovo pitanje razmišljam o tome kako ČOVJEKU predstavljaju problem samoglasnici na početku riječi, kao i polu samoglasnici „J“ i „R“, što ću pola decenije kasnije saznati od poznatog logopeda iz Titograda u vrlo šaljivoj formulaciji: „ Problem izgovaranja određenih samoglasnika i suglasnika je komparativan sledećem: kao da hirurg odstrani djetetu u razvoju dva ispravna krajnika, a ostavi treći nepotrebni krajnik. Ili slično“...
S obzirom da se radilo o poznatom logopedu i pri tom uvaženom, sramio sam se da istog upitam:
ĐE JE GREŠKA?
Ali greška postoji i bez hirurškog odstranjivanja istih!
...opet stajem radi pod-objašnjenja objašnjenja.
Početkom osamdesetih (prošlog milenijuma), svi manje poznati oblici pop kulture, kao što su hippy pokret, rock & bilie pokret, heavy metal, svi neznabožci su strpavali u PUNK (Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike). Tako je bar bilo u Crnoj Gori i tako smo TRETIRANI, svi smo tretirani pod tim uslovima, pa makar bili i sljedbenici pod-agro-kulture.
Tokom početka devedesetih (dakle, pet godina kasnije) sam padao u nesvjest zbog literature o budizmu, zbog posebne skupine budističkih monaha-hodočasnika, koja putuje od jednog do drugog hrama po Tibetu. Ta grupacija, nije omiljena među stalnim hramovnicima (ŽUTE i CRVENE kapice) ali ih ovi primaju nerado i zaklone od grdnih tibetanskih kijameta na noćenje i šolju TSAMPE (smrdljiva supa-čaj od loja Yaka i kojekakvih travuljina).
Zašto pustinjaci nisu poželjni među regularnim kaluđerima?
Zato što su se pred njima BACALI na koljena zapadnjaci-turisti, od kojih je Tibet vrvjeo sedamdesetih i osamdesetih prošlog mileniuma, zbog samospoznaje i samoprosvetljenja i trošenja dolara u cilju istog.
Ovi hodočasnici su tokom MANTRANJA- molitvenog činodejstvovanja umjeli da jako zinu i ispuste niskofrekventni zvuk, od kojeg bi bogatim zapadnjacima Lenon (ovcima) i ostalim OVCIMA za šišanje, od tog zvuka ispadali zlatni mostići iz zubala.
Ti lutajući hodočasnici (van klerikalci) su bili pankeri u Tibetu.
Dvije decenije kasnije imam mišljenje-viđenje iz sasvim drugačijeg ugla, koje je možda malo teže objasniti, pa opet, možda i nije...
...Gore od PLANINE POSPANOG PSA-Rumije, (taj toponim je moj skromni doprinos o nazivu planine koja se nadvija nad gradom Barom(prim.aut.) se sunovracaju neki studeni vjetrovi zimi odozgo(re) i ta hladna vazdušna strujanja KARA-JELJ (Crni vjetrovi –tur.), pa šišnjare kroz klance Tatarovice i do prvog mosta pokojnog Neša Mijovića,, đe se po legendi utopila izvjesna žena izvjesnog Tatarina, pa su se Tatari, pokupili nazad i odustali da osvoje tvrđavu vidjevši da od te kršine nema hajra, a ni kimeta.
A onda rijekom Rikavac od Podgrada raspizde sve preko barskog polja, pa kroz vještački tunel sve do mora.
Taj CRNI VJETAR, koji kreira brazde i bore po licima Podgrađana i Poljana do Kapljeve, kreira i bio - auru, nekakav MUDRIJAŠKI-MANITLUK, lucidnost, life stAJL tzv...DOKURCA, u ponašanju istih sunarodnika sa obala rijeke.
U Beogradu 1996. sam našao na neku skicu Huga Pratta o plesu Tango i propratni tekst je glasio :“Tango je tužna misao koja se pleše“.
„Ovo je PUNK – pomislih tad. To je. Drugo ne može biti“!
„Jesam – velim harmonikašu Titograđaninu“.
Trepnu prvo jednim pa drugim kapkom oka i pita: (št)o (sv)iraš?
„Lupam“ – odgovorih bezvoljno i okrenuh se u stranu.
„(Zn)ači (b)ubnjar“?
Opet ga pogledah, a on imaše onaj cakleći pogled identifikacije, koji imaju dva armirača koji se sretnu na pivo u recimo restoranu željezničke stanice Kosjerići. Osjetih sažaljenje. Nijesam htio da ga razočaram, pa ukrstih ruke kao Milić Vukašinović na kraju koncerta.
Čovjek ciknu od sreće: (Zn)ao (s)am kriknu i klepnu se dlanovima preko grudi, pa naglo ustade i doda:“(V)ečeras (sv)iram (z)a (t)ebe“ pa moonvolkom prokliza do recepcije, poput M. Jacksona.
...I te večeri.Na zatvaranju hotela je virtozno odsvirao, jednu od mnogih Bata Kandinih melodija, toliko dobro da niko od prisutnih zaigrao a niti trepnuo nije.
On se znojio, zabacivao pramen kose sa čela, kolačio oči i sklapao taj mjeh harmonike manijački.
Do aplauza i potpune vriske...sve do delirijuma prisutnih.
Nesreća božja, pomislio sam, iz Konika, radio je kao transportni radnik u magacinu TITEKSA.Nije bio vrhunski harmonikaš, a ne bih ga se ni sjetio, da prije neki dan nisam odslušao Bata Kandu na Youtubu...
Za Rašada iz Konika, koji od 1992 živi u Malmeu u svojstvu magacionera.
Harmonika je na Koniku ostala (s)a (K)uferom.
