Ovdašnji ugostitelji se svakog ljeta ponašaju kao da ljeta neće biti nikad više. Važno je da sa što manje ulaganja i truda opelješe gosta. Što bi rekao jedan Starobaranin: „Usluga je ka na dženazu, a cijene ka u 'Splendid'.“

Piše:Milan Vujović

Ali, nisu ni gosti „cvećke“.
Događa se u kafe baru na obali šušanjskog mora:
Dolaze, i sijedaju na najbolje mjesto, u prirodni hlad, otac, majka i sin. Traže tri čaše tople vode. Konobar pita gazdu šta da radi, ovaj kaže da im da, valjda će poslije nešto i da naruče. Njih troje, međutim, kao po komandi, iz zavežljaja vade kesice kafe „tri u jedan“ i sipaju sadržinu u čaše s toplom vodom.
Gazda oprezno prilazi i mekim glasom kaže kako ne smije da ih pusti da sjede bez računa jer su inspekcijske kontrole česte, a kazne rigorozne. Žena odgovara da će otići čim popiju kafu. Gazda objašnjava još jednom da mu je inspekcija na vratu i da mogu kafu slobodno da popiju iza parapeta, na pet metara udaljenosti od mjesta koje su zauzeli. Onda žena, prethodno se legitimišući da je iz jednog znamenitog mjesta sa sjevera Crne Gore, krištećim glasom, da je čuje čitava terasa, izgovara: „Je li moguće šta sam ovdje doživjela, da čovjek neće ni čašu vode da mi da. Pih, sramota!“
Gazda se dostojanstvenim korakom, ali odlučno, udalji, praćen povicima srdite žene.

* * *
I ovo ljeto je pokazalo da je zaobilaznica oko Bara neophodna. Što vrijeme bude odmicalo njena izgradnja biće sve potrebnija i sve teže izvodljiva.

* * *
Moj TV ritual nije poremećen ni tokom jula i avgusta. Od 18,30 gledam „Vijesti u pola 7“, od 19 „Slagalicu“ i od 19,30 Dnevnik RTS-a. Srpski Dnevnik sam pretpostavio crnogorskom ne zato što je kvalitetniji (malo je raznovrsniji, a oba su degutantno u službi vlasti), nego zbog muzike prije špice koja me podsjeća na djetinjstvo, na dobre dane ispunjene nadom u još bolje. Tada smo svi gledali Dnevnik TV Beograd, svako na svom mjestu na kauču, brojali sekunde do početka emisije i uz umirujuću muziku (sličnu ovoj sada), maštali kako li u prirodnoj veličini izgleda spomenik Pobedniku na Kalemegdanu sa špice. Onda se pojavljivao Tito i slao optimističke poruke u koje smo svi vjerovali. Vijesti iz takozvane crne hronike nisu ni emitovane, sem onih rijetkih u kojima je bilo mnogo žrtava. Mislili smo da živimo u najboljoj i najsrećnjoj zemlji u svijetu koja će vječno da traje.
Malo (realnog) optimizma ne bi falilo ni današnjim Dnevnicima.

* * *
„Balkanska carica“ se, poslije ravno 30 godina, ponovo ukazala Baranima. Tri puta je igrana pred oko 1.200 gledalaca, na istom mjestu kao prije tri decenije. Iz Kulturnog centra kažu da je interesovanje publike bilo toliko da su još dvije predstave mogle da budu rasprodate. U čemu je tajna ovolike pupularnosti „Balkanske carice“? Po svemu sudeći u tome što se publika uželjela klasičnih djela nastalih na tlu Crne Gore, interakcije među glumcima, emocija na sceni koje se prelivaju i u gledalište... Kao i nostalgičnih podsjećanja na neke davne dane kada je Bar živio sa akterima one druge „Balkanske carice“, u režiji Čeda Dragovića. U ovoj novoj „Balkanskoj carici“, koju je adaptirao i režirao Goran Bjelanović, igraju: Anja Pavićević, Filip Đuretić, Danica Maksimović, Duško Radović, Dragiša Simović, Pavle Ilić, Dragan Račić, Andrijana Simović, Miro Nikolić i Vlado Tomović.
Osim veoma dobrog utiska, iza ove predstave ostaće i nešto konkretno, materijalno – ambijentalna scena u Starom barskom gradu, na trgu između Arhiepiskopske palate i bastiona Gavodola, jedna od najljepših i najkvalitetnijih na otvorenom u Crnoj Gori, koja će pozorišnom životu u Baru, nesumnjivo, donijeti novi impuls.

* * *
Često mi se dešava da me neki ljudi na prvu loptu osvoje – svojim šarmom i neposrednošću kojim zrače. I obratno: da na prvi kontakt steknem loše mišljenje o nekim zatvorenim, mrzovoljnim ljudima. I još češće biva da je ona naizgled šarmantna, simpatična osoba, u stvari, običan razmaženi egocentrik, a da je onaj mrzovoljnik pouzdan i karakteran.
I uvijek sam sebe upozoravao da ne donosim prebrzo zaključke o ljudima, ali su ta upozorenja bila i ostala uzaludna.

* * *
Takav je (prebrz u donošenju zaključaka o ljudima, posebno pozitivnih) bio i moj otac Pavle.
Da je kojim čudom živ, ovog 27. avgusta napunio bi 96 godina. Po temperamentu, naravi, karakteru, izgledu, po svemu, mnogo više ličim na njega nego na majku. A, opet, znatno više sam ožalio majku nego oca. Kad je on umro (decembra 1999.) nisam imao kad da se „za nos uhvatim“, kad je ona otišla (juna 2013.) imao sam vremena na pretek i „moglo mi je bit“ da tugujem, i odbolujem i nju i (naknadno) njega.

* * *
Na terasi „Bracere“, pored Optike, sjede Baćo Mićković, nekadašnji inspektor DB, Dejo Vučićević, nekadašnji poslanik Narodne stranke i Momo Krivokapić.
„Eh, što ti je život – kaže Momo – sva trojica smo bivši: udbaš, političar i kriminalac, ali vi ste bivši zavazda, a samo ja mogu da se vratim!“