Šta nas sve neće snaći?

Eto, prođe i monsun ostavljajući ulice Bara prepune smeća, raznih bobica i lišća.
O tome kako se ko snalazio kroz razne djelove grada mogao bi se i roman napisati.
Džaba su se otvarale i šahte... Dva dana kišobrani su se kupovali ko nikad. I kod „Kineza“ i kod „Džema“, zakon ponude i potražnje...
I posle ovakve kiše obično se sjetim nekih stvari iz ne tako daleke prošklosti, naše i tuđe.
Sjednem da popijem čaj kod Miša u „Gagu“ i sjećanja nekako po ko zna kojem nepravilnom redosledu stignu. Htjeli, ne htjeli.

Piše: Labud N. LONČAR

Ovog puta na red dođe ZAKLETVA!
I nekako mi pred oči automatski iskrsnu prepune Barske ulice, plaže. Prepuni vozovi, autobusi. Iz svih krajeva bivše nam Juge stigli roditelji, rodbina, braće, sestre, supruge, djevojke... Ono vrijeme kada se išlo u Vojsku! Kada smo imali vojsku i kada nas drugi nije branio.
Današnji i nekadašnji društveno- politički radnici su imali svoje mjesto na bini odakle se čitala zakletva.
Onda bi nastalo čestitalje, veselje. Iće i piće. Prasići donešeni iz raznih krajeva jeli su se i na samoj obali. Na plaži. Pali bi i prvi izlasci u grad...Barani su u drugim gradovima polagali zakletvu mada su zadnje generacije služile kući pa su tu i polagali zakletvu..

*

Zakletvi ima više tj. raznih.
Interesantan je sam pojam zakletve i njen razvoj kroz ljudsku istoriju.
Najinteresantnija je ona iz Starog vavilonskog carstva.
U Vavilonu je zakletva praćena dodirivanjem polnog organa, kao znak da se onaj ko se kune kune u svoje potomstvo.
Sudije polažu zakletvu. I po njoj a i po Zakonu sude.
Da spomenemo i Hipokratovu zakletvu koju su polagali doktori.
Valjda je i danas polažu... a ni njima nije baš lako.
Pogotovu kad se narod razboli. A mnogo smo bolesni.
Za one koji kažu da nijesmo bolesni reda radi samo jedno podsjećanje ono kad nijesmo po nedelju ili više dana imali struje, mjesečna primanja bile pet marki a kojima smo plaćali stanove, vodu, struju, telefone, hranu, kupovali djeci odjeću i knjige. Posle takvog života nemoguće je da to nije ostavilo na nas traga.
Mnogi bi se danas a pogotovu pobornici za razna prava zgrozili na originalnu Hipokratovu zakletvu. Ne smijem pojedine odredbe zakletve spominjati jer bih na sebe navukao bijes mnogih „demokratskih“ udruženja i organizacija.
Ali ću ipak spomenuti onu sa kojom se svi možemo složiti i čemu bi trebali težiti :
„ Održaću čistotu mog života i mog umeća“!

*

Pionirska zakletva!
Svi smo mi bili(ili bi trebali biti) pioniri! Sa crvenim maramama i plavim i bijelim kapama...
Danas se mnogi toga stide a neki ponosno crvene marame vade iz plakara..
...Elem, davno jednom odrede mene ispred Garnizona Bar da u osnovnoj školi „Anto Đedović“ u Šušanju čitam pionirima zakletvu. Onako mlad i utegnut, u svečanoj uniformi i u službenoj „Fići“ SMB boje stigoh u Šušanj.
Za one koji ne znaju zakletva se čita a onaj koji se zaklinje ponavlja, već, naučen tekst.
Kao vojska, djeca, doktori... sve isto.
I tako, dobijem ja tu čast da čitam zakletvu i izlazim za govornicu da čitam spremljen a poznat tekst „Danas kad postajem pionir...“ i zeznem se!
Pogledam u djecu. Pogledam ih u oči!
Lijepa, pametna djeca, čini mi se da ih je bilo petsto!
A nije. Bilo ih je mnogo, mnogo manje.
Užagrili onim lijepim i pametnim okicama pravo meni u oči.
Narode!
Noge su mi se odsjekle!
Nikad nijesam imao takvu tremu! Od djece!
Da ne pričam dalje...
Završismo mi posao, nije se sa strane primijetila moja trema ali sam ja odmah po završenoj zakletvi i vezivanju marama prvu nastavnicu koja je stajala do mene uhvatio za ruku i rekao: „Vodi me odmah u zbornicu, daj da popijem jednu rakiju da dođem sebi“. U tom trenutku mora da je pomislila da sam poludio ili nešto slično ali joj u zbornici rekoh o čemu se radi i slatko se ismijasmo.
I popih ja votku!
Pred Brigadom vojnika i pijanih rezervista, privednih sa konca i konopca stajao sam i nikad nijesam imao tremu ali tada...
Eto!

*

Zakletva Vojna!
Ona kojom smo se zaklinjali da ćemo za svoju otadžbinu dati i svoj život.
Mnogo miliona ju je dalo! I pogazilo.
Ja sam je dao sa petnaest godina a sa četrnaest sam obukao uniformu.
I nešto se ne mogu sjetiti da smo posle raspada bivše Juge ikome više dali zakletvu a promijenili smo nekoliko puta naziv Države i Vojske.
Svašta čovjeku padne na pamet tj. svačega se sjeti.
Ali stvarno, pođoh u penziju i nijednoj Vojsci ne dadoh (a ni ostali) više Zakletvu!
Samo JNA!!!
Pa se onako čisto pitam daje li se više uopšte u Vojsci zakletva.
Ne bih ni volio da znam odgovor.

*

A ono se zaklinju svi!
Žene, muževi, ljubavnici, ljubavnice, djeca. Profesori, đaci. Doktori, pacijenti. Policajci, lopovi i mafijaši..
Najčešća zakletva je: „Ostroga mi!“.
Jer je tako efektnije.
Pogotovu ako se zajme pare ili dokazuje vjernost!
A ako se još ako se prekrste... moćno!!!
Ali prisjećajući se iz gomile postojećih zakletvi a primjereno našoj, Barskoj situaciji najradije bih spomenuo Đačku zakletvu iz 1914 koja je bila na našim prostorima u upotrebi a koja je zamijenjena „Pionirskom“ posle Drugog svetskog rata (Interesantan podatak je da je poslednja generacija pionira rođena 1982. godine i bila je to generacija koja je u prvi razred krenula 1989. Znači, zadnja Pionirska zakletva je tada položena).

*

Kad je već spomenuh onda bih volio bih da se podsjetite Đačke zakletva iz 1914. godine (ili da je upoznate) a koja glasi:
Zaklinjem se da neću uništavati drveće i gaziti travu;
Obećavam da neću pljuvati na pod u školi i u kući i na putu;
Dajem reč da neću kvariti ograde ni nanositi kvara građevinama;
Nikada neću bacati hartije ni ma kakvo đubre po ulici;
Biću uvek učtiv;
Štitiću ptice;
Braniću tuđu svojinu onako kako bih želeo da drugi brani moju;
Obećavam da ću biti iskren i čestit građanin.

*

Ne zamjerite na ovoj priči uz čaj uz Barsko kišno popodne jer nam sjećanja donose interesantna sjećanja i ne trebamo bježati i noviteti ne donose baš uvijek boljitak.
Napredak je neminovan i poželjan a ipak nije svaki novitet najbolji jer i iza njega će doći ponovo neki novitet, i tako u krug...
Ne znam kome se ko danas zaklinje?
U saznanju sam da se ipak zaklinje... pa i kod nas u Baru!
Dali se zaklinje ili je važan samo iznos koji legne na račun, ili se tutne u ruke?
Zakletva? Kome?

*

Interesuje me koje asocijacije na naše građane budi ona odredba Đačkog zakona „Zaklinjem se da neću uništavati drveće i gaziti travu“.
Pa naši đaci nemaju elementarna prava na zdrav život a kamoli na drveće i travu!!!
Posebno Gimnazijalci!

*

Važno je da je monsun napustio naš grad...
Da li je???

/Autor je Predsjednik međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika "Nekazano".
Stavovi izraženi u ovom tekstu Autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Jedra./