Riječ na promociji knjige poezije Igora Remsa „Slike pesnika“, u okviru Zimske scene Barskog ljetopisa
PIŠE: Milan Vujović
Priča o Igoru Remsu nije samo priča o veoma afirmisanom pjesniku ovjenčanom brojnim nagradama, niti o talentovanom slikaru, to je i priča o Baru nekad i sad, o Barskoj gimnaziji, o mističnom naselju Prvoborac, o neobičnom mladiću, koji se klonio stereotipa i bježao od palanačkog duha u svoj svijet, tako različit od onog u kojem smo zajedno disali i koračali u ono što se i tada zvalo svijetla budućnost.
Mi smo slušali balade i „Bijelo dugme“, on rok i „Deep Purple“; mi smo vozili biciklo i rolšue, on „čezetu“ od 250 kubika (ko se makar jednom nije vozio s Igorom na tom moćnom motoru taj ne zna šta je strah); mi smo kosu zanosili ustranu, on uvis kao Elvis; noći smo bez izuzetka provodili u ušuškanom krevetu roditeljskog doma, Igor je znao da zanoći i pod mostovima rijeka Arno i Po, a slutim, i Rajne; mi smo autobusom išli na Crvenu plažu, on autostopom od Bara do Londona na koncert „Led Zeppelin“; mi smo koristili kolonjsku vodu „pino sivestre“, iz bočice nalik na šišarku, on parfem „paćuli“, taman kao noć; nama je ljeti najveći podvig bio odlazak u Sutomore, njemu obilazak ondašnje domovine u vreći za spavanje...
I sve to kad je Bar bio palanka, bez semafora i bulevara i bez betona. Umjesto njih svuda unakolo, kao uskipjelo stado, talasale su se bijele rade. Možda nam one i ponajviše nedostaju od onog Bara kojeg više nema. I, svakako - mirisi: žuke, željezničkih pragova, smole, morske trave ili morave kako smo je zvali... Sve u ovom gradu u to vrijeme bilo je, makar se nama tako činilo, u znaku njegovih gimnazijalaca, u znaku mladosti. I sve je pripremano za naš odlazak na studije, u veliki grad, o kome smo maštali puni nade, riješeni da se više nikad ne vratimo. A veliki grad nas je čekao strpljivo kao što mačka čeka i vreba miša.
Poslije tri, četiri, pet, deset godina, uslijedio je povratak i prihvatanje onog tako istinitog ovdašnjeg evergrina: „Nema Bara do cara“. Ostalo je, istina, i sjećanje na dane kad smo mislili da sve možemo i da ćemo promijeniti svijet.
Igor Rems je maturirao u Barskoj gimnaziji 1977. godine, a fakultet je završio u Beogradu. Naši gimnazijski dani bili su satkani od zezanja, povremenog grča zbog ocjena, basketa „tri na tri“, zaljubljivanja i snova. Igor je bio pomalo zatvoren i nismo znali o čemu mašta, šta želi da bude. Ja sam to saznao petnaestak godina kasnije, sasvim slučajno. Poslije jednog košarkaškog meča u sali Osnovne škole ''Meksiko'' tutnuo mi je hrpu papira i, u njegovom stilu, kratko rekao: ''Pogledaj, valja li ovo''. Odložio sam to podebelo štivo, malo ili malo više nadobudan, kao novinar Radio Bara i dopisnik „Politike“ (neki će reći: sad, kao, nisi), razmišljajući šta može uvijek buntovni i često neprilagođeni Igor da da poeziji.
Rukopis je dugo stajao na kaminu naše porodične kuće u Popovićima i to sve do jedne noći kad mi se nije spavalo, i ne sanjajući da ću ostati budan do zore. Kad sam se dohvatio Igorove poezije, nisam mogao da se odlijepim od nje. Čitao sam je u transu, u nevjerici. Učinilo mi se da su me te zimske noći početkom devedesetih, istovremeno napali zgusnuto metaforični Vasko Popa i uzdržano čežnjivi Miloš Crnjanski, lirski nadahnuti Leso i razbarušeni rapsod Vito. Sjutradan sam ga nazvao i predložio da bude moj gost u „Promenadi“ Radio Bara. Tog prijepodneva čuo nas je i, danas nepravedno zaboravljeni, novinar i prvi pravi književnik u ovom gradu Danilo Eraković koji je oduševljen Igorovom poezijom bukvalno dotrčao do barake Radija. I tako je počelo.